Борба, 26. 01. 1994., стр. 14

Шокџб! РЕ5Џ

BORBA SREDA 26. JANUAR 1994.

DR BILJANA PLAVŠIĆ

Neko je placen

da me blati

Kad se pročita intervju koji je Momčilo Mandić dao „Dugi“

stiče se utisah da on jako dobro poznaje svet kriminala, ali ne samo profesionalno već i sa one druge strane — da on na neki način pripada tom svetu — tvrdi gospođa Plavšić

Prema Vama niko nije ravnodušan. Izazivate intenzivna osećanja i inspirišete raznovrsne priče. Nedavno Vas je baš u intervjuu za „Dugu“ gospodin Mom-; čilo Mandić, direktor Biroa Republike Srpske u Beogradu, okarakterisao kao „najveću grešku“ u srpskom rukovodstvu... — (...JU ovoj sredini me vrlo često blate putem sredstava informisanja. Ja već dugo šutim i čekam da se sva ta medijska municija ispuca. Sigurna sam da je to organizovano, kao što je organizovana medijska kampanja protiv srpskog naroda u zapadnim zemljama. I čudim se kako mogu ovdje da rade ono što drugima zameraju. Imam utisak na osnovu svega što mi se dešava da je neko plaćen da me blati. Tako je pre nekoliko dana izašao jedan članak u „Večer-

džiću. Ja sam ga osjetila kao udarac na srpski narod. Mene više niko ne može razuvjeriti da neko zaista hoće da diskvalifikuje državno rukovodstvo Republike Srpske i da je to organizovano. '

Da li je to, možda, u suštini, borba između levice i desnice za prevlast u Republici Srpskoj na nekim budućim izborima?

— Možda jeste. Ali metodi, metodi su nedopustivi.

Gospodin Mandić je ipak ovde zvanični predstavnik Republike Srpske. Zar on nije i čovek od poverenja?

— Taj čovjek je za mene potpuno bez vrednosti, ali ne samo za mene nego i za mnoge druge ljude koji imaju malo viši kriterij za ocjenu ljudi. On je bio srpski kadar u MUP-u bivše Republike BiH. Međutim, kad se pročita intervju koji je dao „Dugi“, stiče se utisak da on jako dobro poznaje svet kriminala, ali ne samo profesionalno, već i sa one druge strane. Stiče se utisak da on na neki način pripada tom SVefiI

PISMO MINISTRA INFORMISANJA REPUBLIKE SRPSKE „DUGI“

Мећаспе tvrdnje gospodina Mandića

Poštovani gospodine uredniče

U „Dugi“ br. 517 (15 — 30.12.1993.) objavljen je tekst pod naslovom „Rat kao osnovna grana privrede“, intervju koji je vaš novinar Vanja Bulić vodio sa gospodinom Momčilom Mandićem, direktorom Biroa Republike Srpske u Beogradu, a u kojem je gosodin Mandić, pored ostalog, izneo i kritičke

opaske o gospođi Biljani Plavšić.

Narodna skupština Republike Srpske, na svom 36. redovnom radnom zasedanju održanom 30-31. decembra 1993. godine, ne ulazeći u ton i stil opaski, kao ni u lične odnose i stavove gospodina Mandića, usputno se dotakla tvrdnji koje je g. Mandić izneo o političkom delovanju gospođe Plavšić i navedene tvrdnje odbacila kao neosnovane i neargumentovane.

Neosnovana je tvrdnja kako je gospođa Plavšić svoju funkciju predsednika Saveta za nacionalnu bezbednost, koju je pre rata vršila kao član bivšeg Predsedništva Bosne i Hercegovine, „zamrzavanjem“ svoga članstva u bivšem Predsedništvu, prepustila Ejupu Ganiću. Neosnovana je i tvrdnja da je gospođa Plavšić zloupotrebila izbeglički konvoj koji je napuštao ratom zapaljeno Sarajevo da bi iz Sarajeva i tamošnjih muslimanskih zatvora izbavila svoju bližu rodbinu. Takođe, neosnovana je i tvrdnja kako je gospođa Plavšić lično pozvala gospodina Željka Ražnatovića Arkana da sa svojom vojnom jedinicom interveniše u Bijeljini i, kasnije, u Zvorniku. Neodrživa je i pretpostavka g. Mandića da je zbog svega što je naveo došlo do slabljenja političkog uticaja gospođe Plavšić ili do svojevrsne ignoracije njene ličnosti od strane ostalih ličnosti u najvišem političkom rukovodstvu Republike

Srpske.

Kod iznošenja ovakvih i sličnih tvrdnji sa neprijatnim i dalekosežnim posledicama, makar i kada je reč o novinskom intervjuu, ovakve navode nuž-

no i detaljno argumentovati i dokazati.

Molim Vas da, u cilju objektivnog informisanja svoje čitalačke javnosti, objavite navedene stavove Narodne skupštine Republike Srpske.

njim novostima“. Svrstavaju Irie tamo sa nekim osobama koje hodaju po svijetu i blate srpski narod. Ja ovolika Srpkinja, kolika jesam, pa da mi se tako nešto podmetne!

Šta mislite, da li je to što doživljavate kao organizovanu kampanju, usmereno protiv Vas lično ili protiv celokupnog rukovodstva Republike Srpske?

— 1 jedno i drugo. Malo je teže udariti na Karadžića, ali se i na njega udaralo. I to sa nekog mjesta gdje nije smjelo to da se čini. I to po onoj komunističkoj šemi. Kad biste samo znali koliko se u komunizmu ljudi liječilo na psihijarijskim odjeljenjima, a sa nameštenim dijagnozama. Taj metod je pokušan i sa nama. Sjećam se da je prvo za gospodina Karadžića Mirjana Marković, gospođa Milošević, rekla da je psihopata. Posle je to gospodin Milošević rekao za mene. To je bio jedan vrlo, vrlo niski udarac uperen prema gospodinu Kara-

Kad smo izašli na Pale trebalo je formirati ministarstva od ono ljudi što je bilo, i gospodin Mandić je postao ministar pravosuđa. E, sad, ministar pravosuđa, a pravde s glave nema. Svašta se dešavalo, i ja sam to vrlo dobro znala, jer sam kontaktirala sa ljudima. Bila sam jedna od onih koji su zastupali mišljenje da ako jedan resor ne valja, treba mijenjati ministra. A boga mu, ni unutrašnji poslovi nisu baš bili sjajni. Afera poput one s „golfovima“ bilo je još.

U Parlamentu je nekoliko puta raspravljano o gospodinu Mandiću, čak je formirana neka

_ komisija da ispita njegovo djelo-

vanje, jer su rađene stvari nedopustive s takvom funkcijom. Kad je na zahtev Parlamenta podneo ostavku došao je u Beograd i po onoj praksi iz vremena komunizma trebalo mu je dati neku funkciju. Ja ne vjerujem da je on ikada imenovan za direktora Biroa, nego je već jako

Svrstavaju me amo sti nekim osobama koje hodaju po svijetu i Бе srpski narod. Ja ovolika Srpkinja, kolika jesam, pa da mi se fako nešto podmetne!

dugo vršilac dužnosti. Druga je stvar što on sebe nekada naziva konzulom i titulira se na raznorazne načine. Vjerovatno je logičan ishod da taj čovjek više ne može da bude na čelu Biroa.

Naravno, sve što je o meni iznio, same su laži. Nije se potrudio da provjeri čak i ono što je bilo vrlo jednostavno provjeriti. Zato ću se zadržati na tom detalju da je moj bivši suprug bio musliman! Pa, to je strašno! On je i sam rekao da je moj suprug čovjek jako poznat u Sarajevu. Bilo je, dakle, lako saznati da je on Srbin, Krajišnik. S njim i danas imam jako fine odnose i nalazimo se u Beogradu.

Gospodin Mandić je na zid svoje kancelarije objesio slike predsjednika Karadžića i Krajišnika, između njih naš grb, sve to dekorisao sa jednom tkaninom i slikao se ispod toga.

Šta se dešavalo na sednici Skupštine Republike Srpske početkom januara?

— Pravo da vam kažem ja nisa bila odlučila da li da potegnem pitanje tog napada na Parlamentu, jer ima toliko važnijih stvari o kojima je trebalo razgovarati. Nisam toliko opasnog u tom članku videla, koliko drugi poslanici. Odmah nakon usvajanja dnevnog reda jedan krajiški poslanik je tražio da se ta stvar raspravi i rekao je da su se krajiški poslanici dogovorili da podignu optužnicu protiv gospodina Mandića. Posle njega i drugi su se javljali i slično govorili i ja sam osjetila potrebu da sve to prekinem. Bilo mi je jako neprijatno, jer nikada nisam željela da budem u centru pažnje. Nisam uopšte analizirala njegove navode, nije bilo potrebe, jer me ljudi jako dobro znaju. Rekla sam: Vi ste mi dali povjerenje. Ako smatrate da je ono tačno, razrešite me funkcije OVOg momenta. I da sam osjetila sumnju, povukla bih se!

Rekla sam i da onako nešto može da ispriča ili ludak ili čovjek koji ima podršku sa najvišeg mjesta, iz samog državnog vrha. To je isprovociralo predsjednika Karadžića da izađe i govori. Govorio je o meni, od našeg prvog susreta u svijetu Srpske demokratske stranke, pa do danas. Kao iskusan političar, izvukao je neke zaključke koji se u prvi momenat ne mogu vidjeti. Rekao je da je to samo jedan od napada na rukovodstvo Republike Srpske i okvalifikovao ga otprilike kao napad na državu.

Na kraju je zadužen ministar za informacije da „Dugi“ prosljedi stav našeg parlamenta u kome su demantovani svi navodi gospodina Mandića.

Ljiljana Habjanović Đurović

Uredba o uvođenju republičkih taksi za firme i radnje („Sl. glasnik RS“, br. 8/94) još jedan je drastičan primer bezakonja i nepostojanja minimuma vladavine prava na ovim prostorima. Naime, ova Uredba je suprotna Saveznom i Republičkom Ustavu kao i odgovarajućem republičkom zakonu. Pođimo redom.

Prema čl. 64. Saveznog ustava i čl. 52 Republičkog ustava obavezu plaćanja poreza i drugih dažbina propisuje se zakonom, a nikako podzakonskim aktom, u šta ova Uredba spada. Plaćanje poreza i dažbina predstavlja Jedan od uslova obavljanja privrednih delatnosti. Prema 61. 57. 51. 1. Џзгаva Srbije ti uslovi se utvrđuju Ustavom i zakonom, a ne podzakonskim aktom, tJ. uredbom kao u konkretnom slučaju.

Ovom Uredbom uvodi se taksa-dažbina za firme i radnje samo na osnovu činjenice da su one za vreme sankcija registrovane, bez obzira da li su ostvarile ikakav odnosno bilo kakav promet, profit; to se čini Шпеагпо па озпоуи попипајпо registrovane аеја!" позп, аакје, пегам по оа екоnomske snage obveznika. U čl. 69. st. 3. Ustava Srbije izričito je propisano da se obaveza plaćanja poreza i drugih dažbina utvrđuje prema ekonomskoj snazi obveznika.

Novouvedena taksa predstavlja Javni prihod. On se inače može utvrditi samo zakonom i iskazati u budžetu koji se donosi takođe zakonom, a ne podzakonskim aktom |. uredbom. Џрисијето па с! 69. st. 1. i 2. Ustava Srbije kao 1 СП st. 7. ČL O tač. 1 IĆI 17. Zakona o Javnim prihodima („Sl. glasnik RS“, br. 76/91). Zakonom o Vladi Republike Srbije ne može se normirati, suprotno Ustavu i materijalnom zakonu iz oblasti javnih prihoda, da se takse koje su javni prihodi određuju uredbama čije donošenje je u kompetenciji Vlade. ~

Zašto je, uprkos svemu naгедепот, зрогпа taksa ipak uvedena, pa Još uredbom, a ne zakonom? Lako objašnjivo. Zakone donosi Parlament, a uredbe Vlada. U Parlamentu režim nema većinu i ne može ргориган zakon koji bi institucionalizovao navedenu taksu. Zato, dok Parlament ne počne efektivno da deluje treba pokušavati sve, naravno UZ STOmoglasnu medijsku kampanju.

Podneo sam inicijatiVu za poništenje pomenute Uredbe — bez obzira na njihov sastav — saveznom i republičkom ustavnom sudu. Sa pravnog aspekta postupak je rutinski i može se završiti samo ništenjem osporene Uredbe.

Budimir Rudovic Novi Beograd

ŠTRAJK ŽELEZNIČARA Prikrivanje pravih uzroka

Ko bolje poznaje stanje na Žželeznici nije se iznenadio štrajku mašinovođa uoči Nove godine. Željezničari nisu krivi za stanje u kojoj se željeznica i putnici nalaze. To što su njihovom štrajku prilepili političku, umesto prave, socijalno-ekonomske pozadine to služi samo za prikrivanje stvarnog stanja.

Železnicom putuju naJugroženiji ljudi, sa minimalnim ličnim primanjima, socijalno najUgroŽeniJi sloj, sirotinja koje Je

UVOĐENjE REPUBLIČKIH TAKSI ZA FIRME | RADNJE

Mezakonifa Uredba

\

u posljednje dve godine sve više i više. Ti ljudi ponekad i šest sati provode putujući na relaciji od 60—70 kilometara. Za vikende redovno je tolika gužva, da polovina putnika ne može da se ugura u šinobus ili voz, pa čekaju strpljivo sledeći. Kada ne mogu da uđu ni u sledeći, čekaju poslednju priliku, tJ. večernji voz. A taj večernji obično kasni i, na kraju, relacija od najviše stotinak kilometara oduzme čoveku 10—11 sati života. Da i ne pričamo o umoru i nečovečnim uslovima prilikom putovanja.

U šinobusu ili vagonima je tri puta više putnika od dozvoljenog. Ljudi na celoj relaciji stoje na Jednoj nozi. Do „toaleta“ se ne može proći, ali nema ni svrhe da se pokuša, jer toalet je postao mesto za putne torbe, ili za sedenje unutra. Ako neko ne veruje, nek pokuša petkom da putuje na relaciji Beograd — Novi Sad i da nastavi put na najugroženijoj liniji Novi Sad — Odžaci — Bogojevo — Sarvaš, kao i da se vrati u nedelju poslepodne ili uveče istom linijom.

1 onda dovedu nekog Željezničara na televiziju — koji mora da kaže ono što gledaoci (putnici) moraju da čuju i da se još više razbesne па 2е[је2nicu — a to je kako željezničari navodno nisu zadovoljni platama i! da zbog toga širajkuји. Mediji stoje u službi politike i prikrivaju pravi uzrok štrajka. Nedavho- smo čuli da su priveli štrajkače „kolovođe“ i „ubili Boga u Tijima“. Tri dana su ih „negde tukli“. Svi željezničari, izuzev ulizica, solidarisali su se sa „nastradalimač. Međutim, nigde, ni u jednim novinama, o tome se nije pisalo. - M. R.

Novi Sad {puno ime i adresa розпан redakciji)

KAKO RADI KRUŠEVAČKI „JUGOPREVOZ7“

„Vozanje“ sa karfama

Ovo o čemu pišem lično mi se dogodilo u vreme božićnih praznika. Naime 7. Januara sam otišao na autobusku stanicu kruševačkog preduzeća „Jugoprevoz“ da kupim dve karte za Beograd za 9. januar. Radnik na šalteru mi se iZVInio, rekavši da ne može da mi proda karte jer je dobio naređenje (koje mora da poštuje) da ne sme da prodaje karte do 8. 1. 1994. (sutradan) zbog velike inflacije. Razumem i da Je to u redu. Sutra sam došao ponovo na autobusku stanicu oko 5,40 ujutro da bih kupio dve karte. Međutim, radnica na šalteru mi je rekla da karata nema, to jest da su prodate ! da sačekam dok dođe neki njihov šef da vidi da li će biti vanrednih polazaka. Na moje pitanje — ko je prodao karte — rekla je da ne zna. Da skratim priču, posle žestoke rasprave 1 zahvaljujući mojoj upornosti, saznao sam da karte unapred pokupuju уогаči i kondukter! na tim linijama za dinarsku protivvrednost od dve nemačke marke, a onda ih, na dan putovanja, prodaju za po deset maraka u devizama. O ovome sam obavestio ! nadležno republičko ı savezno ministarstvo. Naravno, пе nadam se da će se nešto ! promeniti. Borivoje M. Milenković Krusevac

—- ++ — ==