Борба, 04. 04. 1994., стр. 7

ВОКВА PONEDELJAK 4. APRIL 1994.

KINESKA POLITIČKA SCENA

Muke sa_disidenfima

Bleksandar Novaćic dopisnik „Borbe” iz Pekinga

Pred svaki značajni politički skup u Pekingu, ili uoči dolaska visokih ličnosti sa Zapada, posebno iz SAD, u prvi plan izbija problem ljudskih prava u Kini. Dobro organizovane grupe i komisije koje prate ovu problematiku i spremnost zapadne štampe da prenesu „sveže vesti“ dovode ovo pitanje do usijanja: stvara se privid da je to kineski problem broj jedan.

Zvanična Kina, međutim, i dalje ostaje dosledna svom sta-

vu da se problematika ljudskih

prava koristi za politički pritisak na zemlju i mešanje u suverena prava. Kinezi su posebno osetljivi na onaj pritisak koji dolazi iz Vašingtona gde ima veoma uticajnih političkih ličnosti koje smatraju da Kini ne treba dozvoliti status najpovlašćenije nacije u trgovini sa SAD, sve dok bitno ne popravi ljudska prava. Istina, poslednjih godina kineski državnici su pristajali da razmatraju ova pitanja sa svojim stranim gostima, što su ranije odbijali. Zbog toga neki na Zapadu smatraju da se „Kina popravila“ ali „još uvek ne dovoljОден Kina je, međutim, isuviše velika i snažna država da bi popustila pred takvim ultimativnim pritiscima. To se pokazalo i ovog puta, uoči posete američkog državnog sekretara Vorena

Česfo na „odmoru“: ding, {eda od najpoznatijih kineskih disidenafa

Kristofera. Nešto zbog njega, a·

možda još više zbog zasedanja Kineskog nacionalnog kongresa, policija je privela jedan broj najpoznatijih disidenata i uputila ih „na odmor“ izvan Pekinga.

Reč je o poznatim ličnostima poput Vei Đinsenga, koji je izašao iz zatvora pre šest meseci a prethodno je tamo proveo gotovo 14 godina. Vei je bio suđen zbog aktivnosti u vreme Zida demokratije, odnosno pisanja plakata (dacibao), kada je Deng osvajao najvišu vlast; posle Maove smrti.

I neki drugi disidenti, mlađe generacije, takođe su privedeni u policijske stanice, a strani novinari su obavešteni da su „Otputovali na odmor“ izvan Pekinga. ~ = • ове е 18 Оћарзеп пајрохпанј „отрастк Peking — Kineske vlasti saopštile su u subotu da su u petak uveče privele u policijsku stanicu najpoznatijeg kineskog disidenta Vei Jingšenga i da je, posle ispitivanja, napustio stanicu, ali on do juče nije došao kući niti je kontaktirao sa svojom sekretaricom, javljaju Frans pres i Asošijeted pres. Policija nije precizirala da li je Vei pušten iz

pritvora, napomnjie AP.

Poznati disident, koji je proveo 15 godina u zatvoru zbog pisanja članaka u kojima je tražio sprovođenje demokratskih reformi, uhapšen je prilikom povratka u Peking, pošto je skoro mesec dana boravio u severoistočnoj Kini, navode agencije.

Ova nova afera mogla bi uticati na odluku koju za dva meseca treba da donesu SAD da li da ukinu Kini status najpovlašćenije nacije u trgovini, naglašava AFP, dodajući da američki predsednik Klinton traži od kineske vlade da ostvari „bitan napredak“ u domenu

ljudskih prava.

Namera policije svakako je bila da ne dozvoli bilo kakve ekscese za vreme trajanja Kristoferove posete i zasedanja parlamenta. Disidenti su se spremali da uruče peticije deputatima,

· kao i posetiocima iz Amerike.

Nameravali su i da se sastanu sa Kristoferom, ali je on još iz Japana poručio da nema nameru da ih prilikom posete primi.

Prema nekim informacijama, trenutno oko 40 raznih peticija kruži Pekingom. U njima se traže veće političke slobode i kritikuju konkretne vladine mere i policijski postupci.

Jedna grupa političkih aktivista (disidenata) pokušava da formira nevladinu organizaciju za zaštitu prava zaposlenih. Ova grupa, na čijem čelu je Liu Nanicun, poslala je pismeni zahtev

na adresu odgovarajućeg minis-.

tarstva, kao j predsednika parlamenta Ciao Sia. Navodno je 120 intelektualaca potpisalo taj zahtev. Poslednji, neuspešni pokušaji da se formiraju slične organizacije i grupe, zabeleženi su tokom studentskog pokreta 1989. godine koji je tragično okončan na Tjen An Menu.

Sada inicijatori novog pokušaja tvrde da će delovati „u okvirima kineskog Ustava i zakona“ a svoj zahtev obrazl!ažu podacima o narušavanju prava Zaposlenih, masovnoj korupciji koja je zahvatila i neke državne organe itd.

Za sada je krajnje neizvesno da li će vlasti odobriti formiranje ove organizacije, kao i niza sličnih, od onih za zaštitu čovekove okoline do drugih grupa koje se bave društvenim problemima. Vlasti se pribojavaju da je mali korak između ovih grupa i njihovog eventualnog pretvaranja u političke partije.

A politički pluralizam — prema čvrstom stavu rukovodstva — neće biti dozvoljen jer „ne odgovara konkretnim kineskim uslovima...

POLJSKA RASKRŠĆA

Valensa u konfliktu sa

Ilija Marinković specijalno za „Borbu“ iz Varšave

Poljski predsednik Leh Valensa ulazi u sve oštrije konflikte sa vladajućom koalicijom levice. On je odbacio predlog koalicije da se za novog vicepremijera i ministra finansija postavi Darijuš Rosati, ekspert Ekonomske komisije OUN u Ženevi. Šef države, pored toga, odugovlači sa potpisivanjem zakona o budžetu za 1994. godinu i nekih drugih dokumenata, koje je usvojio parlament pod kontrolom levice.

Šef poljske države sve otvorenije. izražava. nepoverenje prema parlamentu, u kome odlučujuću prevagu imaju socijaldemokrati i Seljačka stranka. Valensa ne bi želeo da takvi „prosocijalistički“ parlament izradi i usvoji novi ustav, a političkim reformama da drukčiji smer od onog, koji su ranije zacrtale vlade, nastale iz pokreta „Solidarnost“.

Da li Leh Valensa otvaranjem novih konflikata primenjuje taktiku slabljenja levice ili će čak poći korak dalje i, izazvati dublju političku krizu, koja bi dovela do raspuštanja parlamenta i raspisivanja prevremenih odgovore daje varšavski nedeljnik

izbora? Delimične ~

„Politika“ koji objavljuje opširan intervju sa predsednikom Lehom Valensom.

Valensa otkriva da je uoči prošlogodišnjih parlamentarnih izbora napovarao vođe Demokratske unije da zajedno sa liberalima i drugim partijama Centra stvore snažnu političku koaliciju, koja bi sigurno odnela pobedu. Pošto do toga nije došlo, Valensa je inicirao stvaranje nove partije, Bloka podrške reformama (BBVR) ali je za afirmaciju novog pokreta i privlačenja birača ostalo svega dva meseca. Skromnim izbornim rezultatima doprinela je i činjenica da je u isto vreme, na inicijativu biskupa Goclovskog, stvorena katolička koalicija „Otadžbina“ koja je pokretu BBVR oduzela znatan deo demohrišćanski orijentisanog izbornog tela. To je primoralo Valensu da se u finalu izborne borbe distancira od partije, koju je sam stvorio, pri čemu je zadržao mopgućnost da snagu BBVR-a, iako vrlo skromnu, sa svega 16 poslanika u Sejmu, koristi u raznim kadrovskim kombinacijama (iz OVOg Bloka potiče šef poljske diplomatije Olehovski).

Koalicija levice došla je na vlast zahvaljujući pre svega razjedinjenosti bloka „Solidarnosti“ i — po

dubokom uverenju Valense — ona

levicom može biti poražena jedino stvaranjem ujedinjene i snažne Centro-desnice. Glavna prepreka stvaranju takvog „bloka ravnoteže“ su Adam Mihnjik i neki drugi aktivisti Demokratske unije.

Naglašavajući da je 1990. pokrenuo predsedničku kampanju ne iz ličnih ambicija, nego jedino zato da bi „detronizirao generala Jaruzelskog“, Leh Valensa se predstavlja i dalje kao jedini garant sistemskih i političkih promena u Poljskoj. On je uveren da su i sadašnji istaknuti političari, kao pre njih komunisti, „tvrdi“ i „nereforтај“. Kao predstavnici „više klase“ nikada neće razumeti radnika Valensu i on će za njih do kraja ostati — prostak.

Očigledno je da se nekadašnji legendarni vođa „Solidarnosti“ nije slučajno zalagao za demokratski poredak, koji bi se oslanjao podjednako na „levu i desnu nogu“. Njegova osnovna politička orijentacija, međutim, ne dozvoljava mu da se pomiri sa povratkom postkomunističkih snaga, ali bi rado podržao „blok ravnoteže“, u kome bi se našle i konzervativne snage, ali bi socijalna politika morala odgovoriti očekivanjima radnika iz avgusta 1980. na kojima je izrastao pokret „Solidarnost“.

SVETP/

RIČARD NIKSON O ODNOSIMA SAD-RUSIJA e e e Prioritet zumagljen ~ Ре > o џ саз затрапјса

Amerikanci obično uvažavaju svoje bivše predsednike, oni, ti bivši, pak — a na ovaj ili onaj način petorica su još uvek aktivna — obično uvažavaju domete pisane reči pa se oglase i u novinama. Učinio je to ovih dana i Ričard Nikson, jedini koji je zbog afere prisluškivanja, zbog Votergejta, na polovini drugog, ubedljivo, inače, dobijenog mandata pod pritiskom javnosti 1974. napustio Belu kuću. Sa iskustvom lidera kome i strogi moralisti ne osporavaju umeće u spoljnoj politici (setimo se priznanja Kine, recimo) u „Njujork tajmsu“, kao što to i priliči, izneo je utiske sa nedavno okončanog putovanja u Moskvu, desetog u proteklih 35 godina.

Niksonova poruka je jasna, na samom početku je i upozorenje i objašnjenje — oni koji predlažu da zbog velikih unutrašnjih problema Rusiju više ne bi trebalo tretirati kao svetsku silu zanemaruju neprijatnu, ali neoborivu istinu: Rusija je jedina zemlja na svetu koja može uništiti Sjedinjene Države. 1 stoga, piše bivši predsednik, Rusija ostaje najveći spoljnopolitički prioritet SAD.

Rusija koju sam ovoga puta video — kaže Ričard Nikson jeste sasvim drugačija od Rusije koju sam video samo pre godinu dana. Pesimizam je zamenio optimizam kada se govori o budućnosti... Kada je Rusija bila pod diktaturom u okviru Sovjetskog Saveza dobri odnosi sa čovekom na vrhu su bili sve što je potrebno. To sada, kaže Nikson, više nije dovoljno.

U podužem tekstu, u „ličnom viđenju Moskve“, Ričard Nikson ima i neke zamerke američkoj politici. One se, pre svega, odnose na program ekonomske pomoći, tačnije na način kako se ona (ne)isporučuje, pri čemu je sasvim uveren da „ruski reformisti mogu propasti čak i sa našom pomoći, ali da će sasvim sigurno propasti bez nje“. On podseća i na okolnost da bi Vašington trebalo da bude „ljubazan“ sa Rusijom kada se pogledi ne podudaraju. „Naj-

_veća greška koju bi mogli da

napravimo jeste da razlike sakrijemo u zdravicama uz šampanjac, ili votku na samitima koji treba da pokažu „osećajte se dobro“ atmosferu“.

Nikson, pošto predlaže dvopartijsku podršku Bilu Klintonu u pomoći Rusiji, ukazuje i na to da bi Moskvi trebalo ponuditi garantije da će se proširenje NATO na zemlje kao što su Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka odvijati postepeno i da neće ugrožavati ruski interes. Ukoliko Rusija ne otkrije da su te garantije odgovarajuće, mi bismo morali, kaže bivši predsednik, da se složimo da se ne slažemo. Ričard Nikson nije pristalica tvrdnji da Rusija želi da postane ponovo imperijalistička sila. Jer, kaže, uprkos nostalgiji, većina Rusa nije spremna da se upusti u nove avanture, nije čak spremna ni da prihvati ekonomsku odgovornost za stanje u novim nezavisnim državama bivše SSSR. Ovde naglašava da je nezavisnost Ukrajine od posebnog značaja za Vašington. Rusko-ukrajinska konfrontacija, misli Nikson, učinila bi da Bosna izgleda kao „nedeljni školski piknik“.

Ričard Nikson -upozorava i Borisa Jeljcina — „Na ruskoj političkoj sceni, koja se može

Rićard Mikson opisati kao haotična ruski predsednik je izgubio mnogo od mistike iz njegove istorijske uloge u uništavanju sovjetskog komunizma. On može jednog dana otkriti da je istorija protiv njega“.

Ovde sledi još nešto što liči na blagu Niksonovu ogradu: tokom vekova se, piše on, pokazalo da revolucionarni lideri nisu uvek dobri nacionalni graditelji, ali bilo bi preuranjeno otpisati gospodina Jeljcina samo zbog njegovih čestih izostanaka iz Moskve i zbog njegovih sve učestalijih teško objašnjivih ponašanja. Dolazimo do onoga šŠto se čini kao poenta: Amerika bi morala, veruje Nikson, da obrati više pažnje novoj generaciji ruskih lidera kao što su Grigorij Javlinski, upečatljiv ekonomski stručnjak, ministar Sergej Šahraj, ili izuzetan ekonomski ministar Aleksandar Šohin. Svi su oni u kasnim tridesetim ili četrdesetim godinama, nisu spremni još za vođstvo na vrhu, ali oni svi, bez sumnje, imaju „predsednički materijal“. Sve ključne ličnosti opozicije koje sam sreo — piše Ričard Nikson — kategorički tvrde da se Moskva neće vraćati u sovjetsku prošlost, svi su me uveravali da će svojim ciljevima težiti kroz ustavotvorna sredstva. Genadij Zjuganov, komunistički lider je, prema bivšem američkom predsedniku, impresivan čovek tvrde linije, posle 75 godina božanskog komunizma u Rusiji danas je Bog živ, a komunizam mrtav; bivši potpredsednik Aleksandar Ruckoj je čovek koji može da privuče dosta glasača Vladimira Žirinovskog koji je bezobzirni tvrdi demagog i koji će, kako pored ostalog kaže Nikson, uskoro otkriti da ne može da bude lider...

I opet vlast u Moskvi: prvi predsednik u ruskoj istoriji koji je izabran na slobodnim izborima Boris Jeljcin je još — zaključuje Nikson — najpopularniji političar u zemlji. On je najbolji garant ruske demokratije i stabilnosti do kraja 1996. kada mu ističe mandat. SAD, piše Nikson, treba prema njemu da se ophode sa poštovanjem i da tesno sarađuju sa njim.

Boris Jeljcin je možda ovo i uvažio, ali okolnost da je bivši američki predsednik tokom svog poslednjeg putovanja u Moskvu sreo i „one druge“, komuniste, ili Žirinovskog, sasvim svejedno, nagnala ga je da učini nešto što je američkog ambasadora možda i iznenadilo — jednostavno je odbio da se sretne sa Ričardom Niksonom. Pouku iz ovoga naravno ne bi trebalo da traže samo Amerikanci...

7. Mandžuka