Борба, 09. 05. 1994., стр. 19
ава iza
PONEDELJAK 9. MAJ 1994.
KULTURAL
RAJKO TODOROVIĆ TODOR, SLIKAR IZ PODGORICE
Guslari i politicki namesnici
Likovnu umetnost Crne Gore karakteriše „guslarshi“, mitomanshi fenomen, sa umetnicima jake političke obojenosti, na drugoj strani su oni najmanje vidljivi koje režim kažnjava
za neposlušnost
U kotorskoj Galeriji „Linea verde“ nedavno je slikar Rajko Todorović Todor (1952) otvorio zanimljivu izložbu. U mnogim galerijima Crne Gore, Beograda ali i u inostranstvu Todorović se publici predstavio — ravno stoOtinu puta (od čega je 15 samostalnih izložbi), 21 slikom iz ciklusa „Krnovo“ Todorović nešto drugačijim izrazom dočarao pejsaže Krnova, nego što je to učinio u svojoj ranijoj fazi.
Stoga, pitamo Todorovića: Nije li ciklus „Krnovo“ početak Vašeg novog stvaralačkog pravca? — Moje slikarstvo je kontinuirano — tematski i stilski. Slikarski opus je, u stvari, jedan veliki dnevnik, iz kojeg publika odabira stranice koje joj se sviđaju. Borba: Kako vidite likovni trenutak Crne Gore?
Rajko Todorović Todor: Već pola vijeka najznačajniji segment crnogorske kulture jeste likovna umjetnost. Raslojavanja, međutim, u ovoj oblasti kako kritike, tako i medijske prezentacije — ima. Smatram da se tu izdvajaju tri fenomena. Prvi je primitivan, mitomanski „guslarski“, koji drži da sama činjenica što je neko sa ovih prostora predstavlja dovoljnu legitimaciju da je njegovo stvaralaštvo svjetskog dometa i „univerzalne vrijednosti“. Takve karakteriše vrlo jaka politička oboje-
NJUJORK
• о
Turneja Rolingstounsa Njujork. (Rojter) — Tri decenije posle prve američke turneje, sastav Rolingstouns je najavio da će ponovo nastupati u Sjedinjenim Američkim Državama, a zatim u drugim zemljama sveta.
Njihov najnoviji album „Vudu laundž“, objaviće 12. jula Verdžin Rekords dok američka turneja Rolingstounsa počinje 1. avgusta na stadionu
„Robert Kenedi“ u Vašingtonu.
bijenale — prozor U svef: Rajko Todorović Todor
nost prema svemu što je tuđe. S jedne strane, zatvaranje autarkičnost, ksenofobija, a s druge bespogovorno služenje nekim „višim ciljevima“. Drugu grupu čine ljudi kojima je Crna Gora nesrazmjerna njihovoj „veličini“. Oni su začetnici „pravog, istinskog suda i misli“. Zahvaljujući samo njima, nešto se dešava, i u tamnom lavirintu umjetnosti jedino je u njihovom hodniku svijetlo. Treći fenomen likovnog trenutka su oni istinski prijatelji umjetnosti, koji su najmanje uticajni, vrlo rijekti. Njih u zvaničnim institucijama kulture gotovo nema. To što su najmanje vidljivi kazna je za neposlušnost, „neprilagođenost“ vladajućem režimu.
B: Postmoderna je u središtu
0SLO
teoretskih rasprava. Kako je Vaše mišljenje o tome?
R.T.T.: Postnoderna je vreća u koju se, privremeno, sve i stavlja. Veći dio odloženog, tu će zauvijek ostati.
B: Ovogodišnji Cetinjski bijenale, iako sa manje inostranih učesnika, okupiće reprezentativne stvaraoce. Gdje je vaše mjesto? R.T.T.: Crna Gora i Cetinje mnogo duguju princu Nikoli Petroviću Njegošu. Cetinjski bijenale je najvrijednija inicijativa iz posljednjih nekoliko decenija u crnogorskoj kulturi. Tragičan splet okolnosti i nedopustiv odnos vlasti u Crnoj Gori, učinili su da mnoge značajne institucije budu gašene. To je, najprije, razlog što Bijenale još nema koncepciju prezentovanja crnogorske likovne umjetnosti, koja bi bila bliska optimalnoj. Umjetnik, međutim, ne može biti autonoman, kao da živi na pustom ostrvu. On je dio zbilje u kojoj (ne)svjesno učestvuje. Zatvorenost i siromaštvo izazvali su mnoga raslojavanja. Za žaljenje je što sve to određuju političko-nacionalne relacije. Sve se pakuje u neku estetsko-teoretsku ambalažu, pa animoziteti sa političke i nacionalne ravni nasilno postanu negiranje umjetničke vrijednosti nekog djela. To, na svoj način pokazuje i odnos prema Mirku Kovaču ili Voju Staniću. Цобо МООВЕЗА
Pronađen „KMrik“
Oslo. — Tanjug. — Slika „Krik“, remek-delo Edvarda Munka, koje je ukradeno iz Nacionalne galerije u Oslu pre tri meseca, pronađena je juče u jednom hotelu u južnoj Norveškoj.
Kako javljaju agencije, norveška televizija je prenela saopštenje policije, da je slika koja se smatra nacionalnim bogatstvom Norveške pro-
nađena neoštećena.
Slavni sastav će nastupiti ove godine u još 23
grada Amerike i Kanade, a naredne godine u La-
tinskoj Americi, Aziji i Evropi.
izboru dr Draška Ređepa.
4. XII 77.
Ovih godina često sam razgovarao sa Brankom i Sašom. Bliske teme. Pariz. I, naravno, Beograd. Onaj koga više nije. Saša, koji priprema Seobe, ne zaboravlja na Gluho doba. Tako se taj Vučov i moj roman, u onoj čehovljevskoj nostalgiji za Beogradom, za gradom, raspliće u našim razgovorima u kadrove, u film, u ono što se zove moderna rapsodija.
Saša ne zanemaruje ideju o filmovanju, dakle.
Videćemo da li ću to ja doživeti.: 5 E - -
пе.
17 ОМЕММИКА ОЏФАМА МАТКА (1898 — 1980)
Uskoro, u izdanju KOV — Vršac, izlazi knjiga dnevnika Dušana Matića iz 1972, 1973. i 1977. godine, pod naziрот „Martovske ide, tek što nisu“. Predgovor i homentare napisao je dr Draško Ređep, dugogodišnji prijatelj, sekretar i sapetnih Dušana Matića.
U dva nastavka, „Borba“ objavljuje dosad nepoznate odlomke iz Matićevih dnevnika iz 1977. godine, takođe u
5. XII 77.
Ti naši palanački mešetari ipak, s vremena na vreme, pronađu poneki slučaj.
Onda se svi, mesecima, batrga-
mo oko neke glasine, sve se.
demantuje napposletku, a iza svega ostaje ono što je spomnjiao, citirajući narodnu poslovicu, Maksim Gorki: Pozlata će se otrti a svinjska koža će ostati.
Sve mi se čini da i među komunistima, bar ovde, ima nekoliko stranaka.
Neke su isključivo regionalno određene.
Prema izveštaju televizije, tri osobe su uhapše-
Seobe, Srbijica i Kroacijica
A neke, bogami, idu napred, jedan korak, a onda nazad, tri koraka.
Kad će se pojaviti ovde, u ovoj mojoj Šumadiji, ponovo čovek nalik na Crnog Đorđa, da sve prenebregne, da sve zaošija, da se oglasi ustanički, drukčiji, poletno?
Đoka Jarac je, sa mnogobrojnim razlozima, voleo, i hvalio, ustaničku prozu Matije Nenadovića. Posle se svo istanjilo.
A nije bilo ni pravih ustanaka. Srbija na istoku.
Uz bitnu napomenu da je Svetozar Marković usred Rusije najpre kontaktirao sa zapadnjacima. Kod nas ni Istok nije uvek Azija.
Da se ne zaboravi.
7. XII 77.
Mira Alečković je napisala čudnu knjigu. Sasvim neobičnu. NOMUS 94
Kruna kamernog zvuka
Konstantin Bogino, klavir, Miomira Vitas, sopran, i Ana-
tolij Liberman, violončelo
Veče vrhunskog kamernog muziciranja priredili su pijanista Konstantin Bogino, sopran Miomira Vitas, i violončelista Anatolij Liberman, pre svega zahvaljujući izuzetnoj umetničkoj ličnosti Bogina, koji je duže vreme radio i kao vanredni profesor Akademije umetnosti u Novom Sadu, a za ovu priliku umetnici su došli iz Pariza.
Koncert je otvorio „Posmrtnim marš“ Franca Lista, pretposlednje delo u ciklusu religioznih meditacija iz Treće sveske „Godina hodočašća“. Ova dela, objavljena tek posle kompozitorove smrti, prikazuju jednog sasvim drugačijeg Lista, lišenog bilo kakvog efekta isprazne virtuoznosti i uzbuđene romantičarske retorike, svog prepuštenog duhovnom miru. Njegova „Pogrebna povorka“ za klavir, u tumačenju Konstantina Bogina, zazvučala je kao muzika duboke rezignacije, plača, bola, i patnje. Sve je u ovoj interpretaciji dovedeno do savršenstva (ukoliko ono uopšte postoji): anđeoski, transcendentalni piano, kultivisane gradacije od najtišeg, do najglasnijeg fortisima koji zvoni, bez ikakve zvučne agresivnosti, pravilno izabrani tempo koračnice i gusti pedal koji bruji. Ove potresne stranice smenila je duševno oplemenjena i puna radosti Osma
SLUŠAJUĆI RADIO
rapsodija Franca Lista, što je značilo i rastanak (na žalost) sa Boginom kao solistom.
Prateći svoju suprugu, Miomiru Vitas, Bogino je predstavio tri pesme Petra Čajkovskog, a njegova klavirska pratnja, zapravo je konstruktivna osnova kompozicije koja joj daje jedinstvo, celovitost ı neprekinuti sadržaj. Bez intonativnih kolebanja, ali i bez voluminoznog operskog manira, izveli su i dve arije iz Pučinijevog stvaranja („Zovu me Mimi“ iz „Boema“ i „Bez majke“ iz „Sestre Anđelike“). Na kraju, izvedena je opširna Sonata za violončelo i klavir u d-molu, opus 40 Dmitrija Šostakoviča, u saradnji sa Anatolijem Libermanom (nastala 1934).
Emocije, nagle, burne i nezaustavljive, budilo je u nama muziciranje Libermana i Bogina: dvojica umetnika disala su zajedno u ritmovima oduhovljene retorike početnog stava, robustno nemirnih i uzbudljivih picikata, glisanda i flažoleta drugog stava, ostavljajući utisak četiri ruke jednog melanholičnog, punog duše zvučnog tela koje treperi strašću i rezignacijom u Largu i, najzad, u vihornim ritmovima Finala u kojima se diskretno uklopila neoklasična, kristalno jasna, prokofjevska tema Ronda. Gordana Krajačić
Koncert zu — posvećene
Ono što „veliki“ radio godinama okleva da sprovede, to čini, po'slednjih meseci sve efikasnije, Studio B. U nas se odavno oseća potreba za jednim programom koji bi svakodnevno emitovao samo umetničku muziku. Kao što je poznato, program umetničke muzike Radio Beograda, Stereorama, oglašava se samo subotom i nedeljom, od 8 do 20 sati. Međutim, Koncert Studija B emituje umetničku muziku svakodnevno, osim nedelje, od 12 do 24 sata.
Otkako emituje 12 sati programa dnevno, „Koncert Studija B“ nudi slušaocima odabranu umetničku muziku u najširem žanrovskom spektru, od opera i simfonija do orguljske i kamerne muzike. Pri tome nisu zaboravljene ni popularne solističke kompozicije i minijature velikih majstora. Uz ostvarenu raznov-
U njenom središtu je ljubav među zmijama. Zmijama? Dakako. I one imaju pravo... na ljubav. Kod Mire volim taj stalni angažman, njen francuski, onda i tu veliku, nesebičnu ljubav rema Cirilu. udan čovek. Kao da nije Slovenac. Posle mi je D. sve objasnio: on je iz Beneške Slovenije. Onde gde se, za razliku od Kranjske, i deca smeju, kikoću usred pomame onih morskih talasa koji su i u Portorožu toliko glasni. 11. XII 77.
Uvek me užasava taj pečat koji nam je, neko, sasvim nepravedno, dao: velikosrpski nacionalizam. Nisam nikada znao šta to znaа. 2
Toliko su malene te naše međe, i te naše obale, i davna francuska napomena, zna se čija, kako su Beograd i Zemun u ratu.
I još ne prestajem da se sećam da je Tin Ujević govorio, često, o Srbijici i o Kroacijici.
Nisam li negde pročitao da je prvi put i Novi Sad naveden kao Srpska Atinica.
Atina je tek potom naišla.
rsnost, primetna je i briga da se reprodukuju najkvalitetnija diskografska ostvarenja. Dobro je što su popratni komentari svedeni na minimum.
Bolna tačka Koncerta" je, međutim, izgovor stranih reči, naročito imena izvođača. Svi voditelji programa trebalo bi da poklone pažnju stilizaciji najava i transkripciji stranih imena.
Goran Potkonjak, sa entuzijJazmom pravog ljubitelja, proveo je počev od novembra prošle godine, slušaoce „Stereorame“ kroz svet velikana operske scene u dobro zamišljenom i odlično realizovanom ciklusu „Od Karuza do Te Kanave“. U tom ciklusu čuli smo davno zaboravljene snimke legendarnih pevača kao što su Toti Dal Monte i Aureliano Pertile, ili Luiza Tetračini i Tita Rufo...
R. V. Jovanović
,'
{Nastavlja se)