Борба, 15. 09. 1994., стр. 15

Milan Stepanov Pesma nastanka

od najviše zemljine visine da se širim da se dužim da se dubim da se visim tada ću naglo prestati

široku širinu se širim

ı dugačku dužinu se dužim u duboku dubinu se dubim u visoku visinu se visim

od svoje planete majke biću tek neznatno veći kao vunena klupka dva probita dugačkom iglom zemlja i ja zagrljeni okolo sunca ćemo se valjati i kotrljati (Iz knjige ,, Zagrađe*“*)

Ana Ristović

Onda

Posmatrati planinu kroz prozor voza

i misliti da je baš ta planina ona

koja nosi tvoje tragove. Onda prisloniti kažiprst na maglinu stakla potom do njega drugi prst, priključiti im

i treći: prekriti prstima sliku

udaljene planine, koju vidiš kroz prozor,

kao što bi dlanovima prekrio sićušnog insekta na stolu, pre no što ćeš ga poklopiti čašom. Onda posmatrati vrh planine, čudno uhvaćen u razmaku između dva prsta prislonjena na staklo, nežno i sa puno pažnje, kao prepoznato lice neke žene dok ga otkrivaš vrhom kasnog leda. Planine neprimetno podrhtavaju dok putuješ kraj njih i zamišljaš da ih loviš

jednostavnim pokretima ruke.

sve više

re dok moja širina ne postane šira od najšire zemljine širine

e dok moja dužina ne postane duža od najduže zemljine dužine

e dok moja dubina ne postane dublja od najdublje zemljine dubine

e dok moja visina ne postane viša

rve. Nešto kao kroz tke glumice što se a ugljenisanih seva druga i nestvarako sam tu, i nisam · da budem. Zlatni štamparskim greš=г žele da sa mnom kmicu na televiziji. bo još plavo, kada ara koje ga boje u kaču iz cveća; na+ i pričaju o slovu: szrelih višanja. Ži· upraVo, ovako ra\dajz, belo mleko i

an o jeremičku“) | |Potom sići na stanici do koje te ni jedan

od nekadašnjih puteva nije mogao dovesti,

držati za ruku cnu zbog koje se glasovi voza .

slepo podupiru jedan o drugi

i dok vreme i predeo sa pažnjom ostavljaju

senke na njenom licu, prijemčivom kao da je od peska, pevušiti ili pričati kako postoji jedna planina

koja te uvek prati ma gde putovao,

ona Koja nosi tužnu sličnost zvezda uklesanu

u kamenu - kroz sve prozore ovog sveta i kroz sve Svetove nastale na varljivom staklu

lutajućih prozora.

Biti toliko blizu stvarima za koje bi želeo

da ti se otkrivaju kao kamenje u pesku,

nakon povlačenja vode, 5 ne verovati u ponore između prstij

kroz koje vetar zviždi iluziju, tamnu kao srebro,

na svoj način.

livorečje me Nad ovim gra-

iehe, gazdaricu :emu to? Ovde je ı je ptala do

a Ja, Ja još гауајтпабет.

ет sipnju niz

Ćć vekovima

knjige „Crpka“)

(Iz knjige „Snovidna voda“)

72, „Draganić“, i

ia pesništvo pojedinih pesnika. 'itića opremljena su piščevom biozrafiom bibliografijom kritičkih radova o пса РАМ.

Svet knjige"

Mudro a lepo

Jovan Hristić: „Eseji“, Matica srpska (Biblioteka „Danas“ ), Novi Sad, 1994.

Aleksadar Jerkov

uhovni suverenitet se često gradi [ват gestovima. Prem-

da je sama reč suverenitet jedan od najčešćih izraza kada se u posuvraćenom i izobličenom vremenu svetskoistorijske nedaće prikazuju kao ozbiljni i važni razlozi, a čovekov glupi udes kao viša potreba naroda i država, kojem je u ovoj pustinji zbilja stalo do nečeg tako opskurnog kao što je duhovni suverenitet? Ali suverenim duhovima ni do čega drugog nije stalo nego da uprkos trivijalmosti i bedi ovoga sveta potvrde dostojanstvo svoje misli i svog viđenja. Prilike su zle i jadne, ali — kako mi je једnom, srdačno i poučno pisao Jovan Hristić — i u takvim prilikama nastaju vredna dela.

Pre nego što požurim da sa radošću uzviknem pohvale njegovoj novoj knjizi starih eseja, neka mi bude dopušteno da ovaj dragi, zapravo omiljeni književni lik odmah izložim osudi pomodnih prevaranata. Naime, u vrlo kratkom pogovoru iz 1992. godine za zbirku eseja nastajalih mahom tokom šezdesetih i osamdesetih godina, Jovan Hristić bez ikakve potrebe citira – Engelsa.

Napokon, vreme je da se i to učini. Pre svega, zato što nije činjeno onda kaда је to bilo korisno, ili godilo vlasti. Danas je to znak autentične ironije. Ko ne razume zašto tako bespotrebno Hristić, na samom kraju knjige, pomene Engelsa — njegove „unutarnje potrebe“, neće razumeti ni one britke i tihe polemičke misli kojima obiluju ovi Eseji.

Hristićev diskretni šamar javnom (ne)ukusu, primitivnim promenama ideološke ćudi, šamar jednog urođenog gospodstva i otmene, prefinjene duše, to je poslednja mera s teškom mukom odbranjenog duhovnog suvereniteta. To je konačni i neophodni dokaz da se čovek u bilo kojim okolnostima može, rečju i mišlju, preporučiti nebu za jednu bolju i lepšu sudbinu no što je to srpsko razumevanje, uvek više balkansko polurazumevanje i poluprigovaranje, zlurado pristajanje na sve, nego iskrena potreba da se samostalno misli.

O Esejima Jovana Hristića valjalo bi napisati posebnu raspravu. No, hoće li se to postići dok još njegove pesme i drame — da ostavim po strani studije i kritike – čekaju nove, dostojnije čitaoce. Pravo na novo čitanje, međutim, Hristić dokazuje svojim esejima u ovoj knjizi. Njegovo čitanje Sterije, Laze Kostića i Vinavera, odnosno klasicizma, helenstva i modernizma, odnosno mudrosti, kosmizma i (ne)ozbiljnosti, odnosno susreta različitih poetika i epoha, svojevrstan Je manifest razumevanja poezije 1 15[0vremeno tajni bedeker za čitanje savremene srpske poezije.

ažljiviji čitalac neće propustiti da u ovim esejima primeti iskustvo i preokupacije Hristićeve generacije pesnika, što potvrđuje i ogled o Ivanu V. Laliću (koji je pre nekoliko meseci „odgovorio“ izvrsnim esejem o Hristićevoj poeziji). Ovi duhovi, zabavljeni u visinama svoje imaginacije, negde daleko u planinama i osamama prebogate lektire i prejake vere u reči, dozivaju se i tiho mrmljaju molitve koje našu književnost i mlađi Svet, pa i pisca ovih redova, čuvaju od očaja.

Hristićev razgovor sa velikim precima otkriva njegovo sopstveno razumevanje poezije. Ogledi o Isidori Sekulić i Sretenu Mariću su, zatim, pohvala umeća esejističkog mišljenja. Istini za volju, teško je složiti se sa Hristićevim prebr-

zim ostavljanjem po strani Isidorine proze (kao i sa precenjivanjem Matićeve poezije), ali je utoliko lakše prihvatiti njegove jetke uzgredne opaske. Osmeh ne silazi sa lica kada protiveći se olakim osudama Kostićevih kalambura i šekspirolike slobode sa rečima, Hristić kaže da su „i Nedić i Skerlić imali ono beskrajno poverenje prema utvrđenim jezičkim normama koje imaju samo ljudi koji nemaju šta da kažu“.

Jovan Hristić i te kako ima šta da kaže. I o Steriji kao dramatičaru, i o Kosti Trifkoviću, piscu vodvilja, i o dramama Milutina Bojića. Isto toliko on ima da kaže i o predsokratovcima koji čine važnu osnovu njegovog čitanja Laze Kostića (što je, možda, najdalekosežniji hermeneutički napor u ovoj knjizi), o nadrealistima, o istoriji grčke književnosti, i savremenim biografijama pisaca. Nakon još dva lepa teksta o Eliotu i „Hadrijanovim memoarima“, knjiga završava zapisom o problemu stvaranja povodom knjiga Pjera Mašreja i Žaka Deride, s kraja šezdesetih.

Nije sasvim jasno zašto bi bilo nužno da se na ovoj granici koja jasno obeležava novo metodološko iskustvo zastane. Zašto se izazov poststrukturalizma i dekonstrukcije nije osetio u Hristićevom mišljenju? Utoliko pre što i on može biti redefinisan u duhu jednog klasičnijeg, helenskog ideala kojem je Hristić sklon. Da li je za Hristića kalkogatija zaista dovoljan odgovor, ili pohvalu Deridi treba shvatiti kao poruku narednoj generaciji o tome da svako pokoljenje zastaje na onom horizontu razumevanja koji je dodeljen njegovoj otkrivalačkoj mladosti? Jedna vrsta „gde ja stadoh“, na kraju knjige „Eseji“, može biti i poziv koji, međutim, izgleda kao „ko li će da produži?“ Ima u Hristićevim mislima i rečima nečega što on sam opisuje kao neposrednost predsokratovaca. I on je u blizini same stvari, njegovi opisi i metafore kao da izniču iz samog predmeta proučavanja i nisu posredovani istorijom ideja i tehnikom tumačenja. Utoliko je Jasno zašto ga hermeneutička vrtoglavica, deridijanski ponor i neizvesnost, ne uvlače u svoje postmoderne vrtloge.

Jovan Hristić piše kao miljenik mudrosti i lepote, sa hedonističkim zadovoljstvom. Tužne misli o životu i svakodnevici tek se ponekad naslute od silne vedrine i optimizmu mišljenja. Hristić, kao da su za večnost skrojeni, ostavlja tragove jedne neposustale kritičke distance u odnosu na uvrežena mišljenja, ispotiha on dobacuje i oštre reči, ali učtivo, topeći se od finoće. Greh je, međutim, čitave njegove generacije što nam je podarila divne tekstove, a uskratila mnoge neposredne pouke, i što nas ni)e štitila od nas samih. Greh je to što oni ne čitaju naš skromni trud, jer od koga mi da očekujemo nepristrasan sud i bolje razumevanje? Neizmerna je šteta što Jovan Hristić ili Ivan V. Lalić i Ljubomir Simović (pre njih Miodrag Pavlović) ne htedoše u ovih poslednjih četvrt veka da sa istom snagom i uživljenošću posvete svoja pera mlađim srpskim pesnicima.

Uostalom, čovek najviše zamera onima koje najviše voli, a Jovan Hristić je — zašto bih to krio – moj omiljeni pisac. Ako od njegove prividne lenjosti, otmene i blage povučenosti budemo to uspeli da vidimo, to je duh moćan da obeleži svoju epohu. Ali, na Balkanu ni to nije dovoljno, jer ni Balkanu ništa nije dovoljno .