Борба, 15. 10. 1994., стр. 11

Piše: Grujica Spasović

| ao što to i priliči „nebeskom na| |<Gsu" sankcije su prvo pale – na | nebu. Jatovi avioni već su bili u /IMoskvi i Atini, a uskoro će i prema Zaopadu — samo da Evropljani do kraja Bdešifruju rezolucije 942 i 943 Saveta “bezbednosti. Fudbal i — dakako — kultura mogu malo i da sačekaju. A ako nekome padne na pamet da ugrozi to nnaše nebo – već su spremne sve naše pgazele, orlovi, galebovi i migovi — da “mu pokažu njegovog boga. „Nosim vesoma dobre utiske sa ove vežbe“ — reOče u četvrtak predsednik Srbije, vraćaJ|jući se sa poligona vazduhoplovaca »)kod Cente.

Mir, dakle, može da počne. | da poSčnu podele nagrada onima koji su se oduvek zalagali za mir. Istina, zasad, “bez odlikovanja — jer smo mi, valjda, Sljedina zemlja na svetu koja nema propis o odličjima — ali tu su druga priisznanja. Kraljevačka „Povelja protiv naiesilja i rata — za mir u svetu“, recimo, „ikoju je lane — u oštroj konkurenciji sa :apatrijarhom Pavlom — zaradio „istaknuiti humanista i filozof“ Danijel Šifer. Ove 'Bgodine takve dileme nije ni najmanje

Odgovorni urednik: Zdravko Huber

Novi

čovek

sa

___садтезтапа

SUBOTA – NEDELJA 15 - 16. oktobar 1994.

Povodom priznanja Miloševićevoj „politici bez oscilacija i grešaka“

Predsednik Srbije je pre pet godina na Gazimestanu oštro upozoravao da „ni oružane bitke nisu isključene“ da bi pre neki mesec energično zaključio da „mir nema alternativu“. Zar ovaj narod ima baš toliko kratko pamćenje? Jer, ako „oružane bitke nisu isključene“, onda valjda, sledi da mir, ipak, ima alternativu

bilo: dobitnik je Slobodan Milošević, jer Je „njegova dosledna ı principijelna politika, vođena bez oscilacija i grešaka, dala i tek će dati rezultate na uspostavljanju mira u bivšoj BiH“.

„Politika bez oscilacija i grešaka“? Pa ko je onda pre pet godina, na Gazimestanu, oštro upozoravao da „ni oružane bitke nisu isključene“, da bi pre neki mesec energično zaključio da „mir nema alternativu"? Zar ovaj narod ima baš toliko kratko pamćenje? Jer, ako „oružane bitke nisu isključene“, onda, valjda, sledi da mir, ipak, ima alternatiVU? Možda ı nije potreban taj izlet na Gazimestan, pokušajmo u Vranju, gde

_ je, pre tačno 38 dana, od nedavno po-

časni građanin (odakle je i krenuo najnoviji talas priznanja Miloševiću a nastavio se u Nišu, Cupriji, Kraljevu) rekao i sledeće: „Moramo, imajući u vidu

| pristupajući tim pitanjima odnosa pre-

ma miru, da imamo u vidu da smo mi najjači ı najveći narod na Balkanu, ı da zbog toga utoliko pre imamo obavezu da svojim postupcima ne povredimo interese manjih i slabijih naroda koji ŽiIve oko nas ı sa nama“. Pa ko je onda prvi uveo ekonomske sankcije na ovim prostorima ı to zato što Slovenci nisu imali razumevanja za „miting srpske istine"? Ako se citirane Miloševićeve reči shvate na pravi način, u njima je, posredno, sadržano i priznanje da niko na Balkanu nije sasvim nedužan za rat koji nas uništava. Ne bi bilo moguće „da „oružane bitke" dobiju takve razmere da je „najjači i najveći narod“, tačnije njegovo rukovodstvo, bilo energično i iskreno protiv. ,

Bez obzira da li se nekome dopada

ili ne, nema ni najmanje spora da je Milošević, danas, ključni čovek mira na

Krajina je bila i ostaće u sastavu Srbije. Naravno, radi se

o Negolinskoj krajini.

Aleksandar Čortić

ovim prostorima i da međunarodna zaJednica igra na njegovu kartu. Ali, zaboga, ne sme da se previdi da to nije onaj isti čovek sa Gazimestana. Ako ćemo o „doslednosti i principijelnosti“, onda adresa nije u Beogradu, već, pre, na Palama. Druga je stvar što je beogradski vrh tek nedavno shvatio ili Dar javno priznao — da je Karadžićeva politika pogubna za srpski kao i za druge balkanske narode. Da se neko nije u međuvremenu radikalno promenio — zar bi bilo i najmanjeg razloga za ovako žestoku svađu Beograda sa Palama? Cemu onda ovaj talas priznanja? Da li je to samo Još jedan dokaz da borba protiv primitivizma i šunda ne sme da bude ograničena isključivo na folk, ili je to znak da je situacija toliko . loša, a nova Miloševićeva politika pred tako velikim iskušenjima da je neophodna obnova kulta vođe koji će nam – ако зто spremni da sve zaboravimo i zajednički poraz i nesreću proglasimo pobedom, a lutanje doslednošću — baciti pojas za spasavanje? U protivnom, sledi nam još više haosa, bede, krvi i sve Markesove godine samoće.

I Pir je pobedio, zar ne?