Борба, 15. 10. 1994., стр. 12
Kultura koja nam se ne dopada proizvod je i
nasušna potreba novog srpskog čoveka koji je nastao u antibirokratskoj revoluciji, a definitivno se formirao tokom „oslobodilačkih“ ratova
Branislav Milošević
roskopom, obavestila je javnost još u
rano proleće, dok je ležala bolesna i gledala tv-program, da „primitivizam i kič prete da ugroze 'biće naroda".
Poštovalac misli i dela ove autorke, koja će o njoj napisati u jednoj recenziji da je analitičar koji ima „sposobnost da predvidi“, postaće posle ove duboke i tačne recenzije ministar kulture i odmah s jeseni krenuti u borbu protiv „lažnih vrednosti“, tj. za spas narodnog bića.
·Naručeni sistematski pregled naše svakodnevice doveo je do sledeće dijagnoze, odnosno optužbe: napadno odevene i loše našminkane folk-zvezde zavijaju nešto po arapski ı kvare ukus i dušu, tj. biće naroda.
Narodu se, međutim, to zavijanje dopada, kao što mu se dopadaju ćevapčići, sarma, burek i jogurt koji su, nekad, takođe, bili orijentalni, a sad su, razume se, srpski specijaliteti. Ako narodu, ne daj bože, neko uskrati ove srpske đakonije, ostaće gladan kraj punoga stola. Hoće li presvisnuti ako mu s očiju i iz srca uklone folk-pevače?
Niko, naravno, ne pomišlja da „ukine“ folk-pevače. Samo, možda, malo da ih „razredi“. Šta fali operskoj divi koja će, lepo obučena, pevati operske i druge arije, uz harmoniku, ako treba, kad treba i gde treba?
Primer se lepo „namestio“ da bi potvrdio tezu da problem nije u vrsti pesme, niti u umeću izvođača, nego u osećanju i doživljaju sveta koja ova vrsta umetnosti izražava. Pesme koje peva operska diva svojim pijanim partijskim drugovima u kolu i ono zavijanje po arapski folk-zvezde se, svakako, razlikuju, ali između potreba operske dive i flok-zvezde da se nađu svome narodu na usluzi, da mu pruže ono što on voli, nema suštinske razlike. U oba slučaja reč je o uverenju da je služenje ukusu ili biću svoga naroda nekakvo umeće, ako ne baš i umetnost. Kič i primitivizam fake-kulture kojom smo okruženi deo su populističkog razvrata koji je počeo kad je rečeno da su se „sve velike ı važne stvari u istoriji događale na ulici" i kad smo, u to ime, ulicu uveli u političke stranke i skupštine, u medije, u književne i ine salone, kad smo od autoprevoznika, kelnera i milicionera načinlii pesnike i državniке, а снам пагод-ргеда! na lečenje psihijatriта. Kultura koja nam se ne dopada proizvod je i nasušna potreba novog srpskog čoveka koji je nastao u antibirokratskoj revoluciji, a
ме следе мом
J edna autorka čije kolumne nazivaju ho-
мат
Đoko Kesić
Ona još nije otkrivena. Verujem, ako
se to jednog dana desi da će biti ponađena u nekoj nepoznatoj galaksiji, koju će jednog dana otkriti izvesne političke grupacije, tek, ukoliko takvo otkriće bude zacrtano kao politički ciij pomenute grupacije. Humanizam će, znači i tada, baš kao ı danas biti važno ortopedsko pomagalo za ostvarenje političkih ciljeva.
U Turnju ı Batnogama, na Baniji, gde je već pao sneg, pod improvizovanim 5а!опma od najlona živi oko 60.000 Muslimana lojalnih Fikretu Abdiću. Ujedinjene nacije i velike sile su im odredili sudbinu da im gazda bude Alija Izetbegović, a ne Babo kao što to oni žele. Iz tog razloga u Batnogama, gde se sjadilo više od 30.000 izbeglica, UNHCR deli obroke za 14.000. Velika politika računa da glad očiju nema, da će gladnoj raji od Alije privideti Fikret kao čitluška Gospa.
| Ujedinjene nacije kao transmisija visoke politike, učiniće sve da bi se ostvarili po-
| {ona strana ovog sveta ne postoji.
definitivno se formirao tokom „oslobodilačkih" ratova. Reč je o odmetniku od civilizacije, o besprizornom hajduku koji pljačka iz razonode, muči i ubija iz obesti, laže iz zadovoljstva, vara iz navike. Smermni tradicionalista i prevrtljivi nacionalista, profesionalni Srbin koji iz novina uči šta je krsna slava, a sa televizije šta mu valja činiti kad ga ta radost snađe, mrzitelj modernog sveta i licemerni poštovalac starine, opasnik xojem se čitav svet sklanja s puta da bi što pre završio u jendeku.
Srpski kič je agresivan kao i njegovi potrošači. To je neartikulisani krik i bes pojedinca kojeg su obuzela masovna, kolektivna osećanja i histerije i potmuli strah da se neće ni snaći, ni izvući iz haosa što ga je sam proizveo.
Govor obnaženih ženskih grudi i guzova, zanetih, kao, orijentalnim ritmom i melodijom, samo je jedna i, rekao bih, uzgredna, manifestacija ovoga kiča. Kad se čovek razboli pa uključi televizor ili zdrav i čio iziđe na ulicu zapljusnuće ga tzv. stvarnost mnogo drastičnijim primerima beslovesnosti i lošeg ukusa nego što ih mogu isporučiti „seljanke obučane u helanke“.
Ono što se zove javni život i izvodi se bez pesme i muzike pravi je majdan jedinstvenih i neponoVvljivih obrazaca i rituala jedne hendikepirane kulture. Njen udes sastoji se u tragičnom nastojanju njenih protagonista ı potrošača da trenutak u kojem traju predstave kao čas odsudnog obračuna sa zapadnom civilizacijom i njenim tekovinama. Povratak „pravoslavnim izvorima“ pretvara legitirinu, iako zakasnelu i anahronu, potragu za identitetom u obavezno i radikalno poricanje Drugog, u postupak ekskluzivne samoidentifikacije koji se završava u samoizolaciji. Kad su pre pet godina, pod vidom reanimacije i reafirmacije nacionalnog dostojanstva i identifikacije nacionalnog nrostora, krenule mošti kneza Lazara po „srpskim zemljama“, nije bilo teško naslutiti da uskoro ni oružane biike neće biti isključene.
Kad je rat postao stvarnost, „slika neprijatelja“ je samo prividno dobila u oštrini, poistovećujući se s onima s druge strane nišana. Zaslepljenje izazvano ratnom psihozom i iskonskim strahom za goli život potisnulo je, gotovo do zaborava, stvarne podstrekače rata koji su, nažalost, bili s ove strane nišana. 5
Raskid s modernom civilizacijom počeo je jednim ritualom čija je vrednost bila sumnjiva, a poruka opasna. U času kad je taj ritual još bilo moguće tumačiti kao opominjući znak da je na vlasti ili oko nje pamet
МУН НАМА
ЛИКУ
==
(тата
Воддап Jovanović
koja nacionalni interes tumači kao zadovoljenje frustracija različitog porekla, pokazalo se da ovom društvu nedostaje elementarna sloboda u kojoj će kritika zabluda, obmana i pričina biti redovan oblik komunikacije, a ne čin nacionalne izdaje. Vladajuća srpska pamet, koja, srećom, nije i najbolja pamet, bila je već uzeta u arendu od strane totalitarnog režima koji se ispomagao nacionalnom retorikom i patosom.
Put u pakao bio je popločan opsesivnom namerom da se razolkrije svetska zavera protiv Srba i dokaže njihovo sveto pravo da nastave tamo gde su stali 1389.
Ono što danas doživljavamo kao patolo- ·
giju u kulturi ovog posle-ratnog društva, pre svega je simptom vakuuma koji je stvoren u istorijskom međuprostoru između kulture ideoloških tabua i zabrana i opštenarodne potrebe za zabavom i veseljem koja se de-
klariše kao kultura naroda na vlasti, odnosno demokratska (pseudo)kultura.
Izložiti kritici fenomene i manifestacije
ove pseudo i pod-kulture ne znači postaviti komesare koji će se starati o izgledu ı umeĆu protagonista i držati pod kontrolom oduševljenje potrošača. Treba, bez demagoškog okolišanja, razgraditi mit koji rađa i obnavlja uverenje da je postojanje ovakve kul-
о
ture garantija demokraiske emancipacije ~
društva. Drugim rečima, narodu treba reći, da nije na vlasti i da neće ni biti sve dok ne bude
umeo da izabere vlast koja će vladati u -
njegovo ime, a ne umesto njega. Kad se to dogodi, onda će naručene
kampanje i hajke zameniti celovita kulturna ·
politika koja će pred sobom imati prepo-
znatljive i trajne ciljeve, a ne samo objektiv-
ne teškoće i subjektivne protivnike.
Majstori koreografije
litički ciljevi velikih sila. Otuda je i logično ~ biljne gubitke, pošto je vojska Republike
što u „zaštićenim zonama“, u Bosni i Hercegovini pravo na izvođenje ratnih operacija bez kažnjavanja bombardovanjem nema samo jedna od tri zaraćene strane.
U svojoj novorođenoj „kooperativnosti sa svetskom politikom“ Savezna Republika Jugoslavija dosledno sprovodi pomenute principe, i naravno, vešto ih koristi u domaćem političkom prestrojavanju. Ovih dana humanitarna fondacija „Treće dete" sudara se sa nevidijivim zidom „kooperativnosti“ svoje države. Naime, pomenuta fondacija
već petnaestak dana pokušava da prikupi
hranu, odeću i knjige za 4.000 dece sa Ozrena, među kojima je 2.000 ratne siročadi. Beogradskim osnovnim i srednjim školama koje su se priključili ovoj akciji telefonom je javljeno da se kanu te igrarije, a direktori šta će drugo, nego da sačuvaju SVOje položaje, pa kažu – u redu.
Znači, Srbi u Bosni treba da shvate suštinu volje svetske politike i da privole svoje rukovodstvo da prihvate mirovni plan Kontakt grupe. Beograd je po ovom pitanju bez dileme. U tom smislu upotrebljena su sva sredstva. To je nedavno osetio i general Ratko Mladić, čija je armija pretrpela oz-
Srpske Krajine propustila muslimanske jedinice preko svoje teritorije da bi s leđa udarile na Mladićevu armiju na bihaćkom ratištu. Poluobaveštena i još naivna javnost u Srbiji i Crnoj Gori uskoro će, попа зитпје doživeti pravi atomski udar, opet š leđa, (otkad se to zove s leđa) da bi običaj bio ispoštovan do kraja i da bi se održao tonus prave intime. Savezna Republika Jugoslavija će vrlo brzo priznati Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u avnojevskim granicama a od pomenute javnosti se očekuje da zaboravi jučerašnje principe politike svoje države i da prihvati nova objašnjenja da je „о5tvarena velika pobeda“ državne politike SRJ. Svetska politička zajednica će za uzvrat skinuti sankcije našoj političkoj zajednici, a u stvarnosti, posle svega, svhatićemo da više ništa nije onako kao što je bilo, niti će biti tu neko pored nas da nam objasni zbog čega nam se sve ovo dogodilo, sa kojim razlozima i ciljevima. Prevedeno na razumljiv jezik, mrak je naše prirodno stanje. Shvatajući suštinu onoga što nam se
događa, dve vladajuće partije u Srbiji i.
Crnoj Gori, manirom kompjuterske preci-
znosti, pripremaju pažljivu koreografiju za buduća događanja. Socijalistička partija Srbije je otkrila sve svoje sidraše u protivničkim taborima, priredila pravi zemljotres na domaćoj političkoj sceni, zbunila i skoro uništila opoziciju, obezbeđujući se da u zvaničnim državnim institucijama bezbolno i bez rizika ostvari jednoglasnost političkih odluka. Tek to će biti pravi uniseks. Ulice su očišćene. Nema dilera, prostitutki, prosjaka, smeća je sve manje. Na ulicama stotinak hiljada policajaca ali nigde nema Džordža. Na ulicama, vlasti rredviđaju, neće se događati ništa, a ako i bude, sve će biti pod kontrolom. U toku je pospremanje i u javnim medijima.
Jednoobrazno političko mišljenje se trenira i u državnim organima. U Saveznoj vladi i drugim saveznim organima i najsitnije šefovsko mesto podrazumeva članstvo u jednoj od dve vladajuće partije. U saveznom parlamentu analiziraju se spiskovi poželjnih i onih drugih novinara — skupštinskih izveštača. Sve mora biti spremno kao tambura za veliku predstavu. Veliki majstori znaju šta rade, ili barem misle da su napravili sistem koji će sačuvati njihove pozicije. Ako su negde i pogrešili tim gore po nas.
а
4 |