Борба, 17. 11. 1994., стр. 16

v_ yet knjige

EKSKLUZIVNO

SOLŽENJICIN

zašto rađati. Ako Je 1875. u Rusiji na jednu ženu dolazilo u proseku sedmoro dece, pred Drugi svetski rat u SSSR-u troje. samo pre pet godina — 2,17, danas je to jedva negde oko 1,4. Mi izumiremo. Prosečna starost muškaraca pala je na šezdeset godina, kao u Bangladešu, Indoneziji i delimično Africi. Od demografa čujemo „.da je u to teško poverovati, čak ı pošto se uverimo u realnost brojki“; „takva pojava po prvi put se sreće u industrijskoj zemlji u kojoj ne besni rat i ne vlada nikakva epidemija“: ..takvo dramatično skraćenje životne starosti nije zabeleženo u posleratnom svetu. To je uistinu potresno“; „Rusija se nalazi pred neviđenom demografskom krizom“.

Sadašnji „udar dolara“ je još jedna (da |: 1 розједnja) kazna za besnilo i nesreću Sedamnaeste godine. Sada stvaramo surovo, zversko, kriminalno društvo mnogo toga od zapadnih uzora koje pokušavamo da kopiramo. Može li se uopšte kopirati način života? On organski treba da se slije s tradicijama zemlje. Japan nikog nije kopirao, ušao je u svetsku civilizaciju ne 12gubivši ništa od svoje osobenosti. Kao što je definisao Gustav le-Bon, nacionalnu dušu čini spoj tradicija, misli, osećanja i predrasuda. Sve ovo ne može se odbaciti, a nije ni potrebho. Već tri godine slušamo samo o ekonomiji. Kriza u našoj zemlji je danas mnogo dublja od ekonomske; ali to je kriza svesti ı morala, tako duboka da se ne može izračunati koliko će decenija, ıli _ možda ceo vek, biti potrebno da se ona prevaziđe.

Suzićemo našu temu na „rusko pitanje“ (stavljam pod navodnice, jer se tako vrlo često upotrebljava).

Rusko pitanje ili pitanje Rusije? U našoj mnogonacionalnoj državi oba pojma imaju Svoj smisao, i! to (re-

ALEKSANDAR

] zvršna i takozvana zakonodavna vlast godinu ı po

iscrpljivale su se u međusobnoj borbi, na sramotu

cele zemlje. (Nećemo propustiti da ukažemo na paradoksalnu situaciju: Vrhovni sovjet, predstavnik totalitarne vlasti. iz taktičkih razloga morao je iz petnih žila da brani „demokratske princip". A „demokrate“, ız istih taktičkih razloga, svesrdno Su branile autoritarnost vlasti. Očigledno su principi i jednih i drugih bili jako čvrsti.) Obe sukobljene strane su neodgovorno, zbrda-zdola koketirale sa šeparatizmom autonomnih republika i podstakle ogorčene oblasti i krajeve da svoje administrativne jedinice prcglase republikama. A kakav im je drugi izlaz preostao? Da se ova lakrdija dvovlašća nije brzo okončala – Rusija bi se газрајапа котаде. („Еедеганупт догоуогот“ Сепјтоу роуатpireni duh je još jednom izašao iz mauzoleja. Rusija nikad nije bila federacija ı istorijski nikad nije згуагаna kao takva.)

A kada je kriza razrešena – krvavo, pokoljem nevini, i opet na sramotu cele zemlje, demokratija je krenula, ali ne odozdo, već odozgo, od cetralnog parlamenta, najgorim mogućim putem — preko „partijsxih spiskova“, partija odlučuje ko će biti zastupnik vašeg izbornog okruga; sve to uz bogate privilegije članova parlamenta i siromaštvo zemlje. Naša ukorenjena nesrećna ruska osobina: nikada nećemo naučiti da зе огganizujemo odozdo, uvek očekujemo naredbu od monarha ili vođe, ili duhovnog ili političkog autoriteta, a njih nikako nema, samo gomila sitnih duša.

Treći rezultat pada komunizma trebalo je da bude povratak željenom tržištu, izgubljenom sa starom Rusijom (po našem komunističkom običaju nazvanom: tržište

uskoro u časopisu „Pismo“

аденилат арта dy (MSU ay aka raMea=;t KO

sat

svetle budućnosti), ali još Gorbačov je izgubio sedani godina, tapkajući u mestu, a za to vreme mogao je otpočeti prelaz, s razumnom postupnošću – oživljavanjem ekonomskog organizma od samog dna, od najsitnijeg preduzetaištva i usluga, da se narod prvo najede i obuče, pa tek onda ići u Širinu. Ne. od januara 1992. obrušio se na

Najnoviji dvobroj časopisa „Pismo ekskluzivno donosi opsežan tekst po Solženjicina, u kome nobelovac i doj

Rusko pitanje (4)

« (38—39) koji izlazi ovih dana iz štampe, d naslovom „Rusko pitanje“ Aleksandra učerašnji disident ukazuje na istorijske

ba poštovati. Aleksandar III govorio je: „Rusija pripada Rusima“. Ali od tog vremena istorijska epoha postala je starija za jedan vek, ı bilo bi protivzakonito tako govoriti ( ili, kopirajući ukrajinske šoviniste — „Rusija za Ruse“ ). Uprkos predskazivanju mnogih humanističkih ı internacionalističkih mudrijaša, 20. vek je protekao u naglom

rastu nacionalnih osećanja svuda po svetu; Ovaj proces je Još uvek intenzivan, nacije se suprotstavljaju pokušajima svetske nivelacije njihovih kultura. Nacionalnu svest treba poštovatu uvek i svuda, bez uzuzetka. (Ja sam i pisao, u članku „Kako preurediti Rusiju“, da

zemlju kabinetski projekat (Gaydara ı

koren će“ i biološko uništavanje rusk ; i Međunarodnog monetarnog fonda) ko- ene „ruske nesreće je ruskog naroda u katastrofalnim

ji. umesto da „očuva narod", deluje promašajima unutrašnje i spoljne politike. Osvrćući se na tri veka ruske iskao nemilosrdni „šok“ za njega; proje- torije Solženjicin ukazuje na desetine miliona ljudskih žrtava koje su od 15. i kat — neuk i za prosto diletantsko oko 16. veka do danas odnela vremena „procvata , „prosvetitelja“, ,,reformatora“, (.odlučivalo se u ћоди“, гаје Био уге- „ргерогоднејја“... Ргиот пе zaobilazi ni danak u ljudskim životima večitoj ruskoj ideji o pomoći slovenskoj braći na Balkanu – Srbima, Crnogorcima i

ис

mena za biranje bolje varijante“ — sećao se kasnije predsednik). Doneta je odluka o „slobodnim cenama“ mada u zemlji nije bilo konkurencije među proizvođačima, što je dalo slobodu monopolskim proizvođačima da podižu cene kako im se sviđa. (Autor reforme je u početku izražavao lakomislenu nadu da će se cene stabilizovati „kroz mesec-dva“, „za pola godine“, ali nije bilo nikakvog razloga da se orice zaustave. I niko nije smogao hrabrosti da prizna svoj kratkovidi promašaj.) Eto kako su nam se kao bumerang vratile sve posledice komunizma. Proizvodnja, ničim nestimulisana, naglo je padala, cene su vrtoglavo rasle, narod je tonuo u najdublju bedu — za dve protekle godine to je bio glavni rezultat reforme.

Ali to nije najvažnije. Najstrašnija posledica ove sulude „reforme“ nije ekonomske prirode, nego psihološke. Bespomoćan užas ı potištenost koji su zahvatili naš narod posle Gajdarovih reformi, i vidna pobeda

Bugarima.

obesnih ajkula neproizvodne trgovine (u bezumnoj samouverenosti oni se nisu ustručavali d svoje likovanje prikažu i preko televizije), mogu зе uporediti samo s „udarom rublje" koji je opisao Gleb Uspenski i koji tadašnji, tek oslobođeni kmet nije izdržao. Upravo tog trenutka Rusija je nezadrživo krenula u Katastrofu. Najjasniju sliku ı ocenu sadašnjih reformi daje naša demografija. Evo podataka već poznatih i svetskoj statistici. Godine 1993. broj umrlih je u Rusiji previsio broj rođenih za osamsto hiljada: 1993, na hiljadu stanovnika bilo je 14,6 umrlih, 20 odsto više nego 1992. („тећогта“!) 1 9,2 помогодепа, 15 odsto manje nego 1992. Upravo za poslednje dve godine („reforma“!) naglo se povećao broj samoubistava — trećina svih neprirodnih smrti. Očajni ljudi se pitaju Zašto Živeti,

u Rusiji treba „učvrstiti plodotvornu

saradnju nacija, celovitost svake kultu-

re i svakog” Jezika*.) Oba pojma. ı onaj koji se odnosi na rusku naciju i onaj koji se odnosi na rusku višenacionalnu državu, imaju svoje upotrebno značenje. (Mada pojam „građanin Rusije“, možda i neizbežan u zvaničnoj upotrebi, ipak zvuči pomalo suvo. Ni Mordvin ni Čuvaš to neće reći za sebe, reći će jednostavno: „Ja sam Mordvin", „Ja sam Спуа5“.)

U pravu su oni koji podsećaju da su se na teritoriji ruske ravnice, vekovima otvorene za sve seobe naroda, mnogobrojna plemena mešala s ruskim etnosom. Kada govorimo „nacionalnost“, nemamo U vidu krv, već uvek duh, svest, određivanje prioritetnog u' čoveku. Mešanje krvi ništa ne određuje. Već više vekova postoje ruski duh ı ruska kultura, i svi oni koji su tom

nasleđu privrženi dušom, svešću, celim srcem — svi. oni i jesu Rusi. (Nastavlja se)

Dečija astma

Priručnik dr Branimira Nestorovića, „Privredne publikacıje“, Beograd, 1994.

паса. ПИПОСРЂЕ

Капјес ј та

Dokumentarno-ispovedna proza Vere Cenić, Književna zajednica „Borisav Stanković“, Vranje, 1994.

Doktor književnosti Vera Cenić (1930) au-

2552 У за Ан 8алватје · За исетја · гају

варЛИ

Interpol i Jugoslavija Knjiga Budimira Babovića o :aradnjt, isključenju | ratnim zločinima, privatno izdanje autord,

Beograd, 1994

Jedna literaturom nedovoljno pokrivena oblast u domenu medicine obogaćena Je najnovijom knjigom dr Branimira Nestorovića „Dečija astma“. Nastala kao rezultat autorovog višegodišnjeg rada na Univerzitetskoj dečjoj klinici u Beogradu, ova knjiga je prvenstveno namenjena lekarima, jer sadrži i najnovija svetska naučna saznanja u vezi sa dečijom astmom.

Analitički pristup. problemu obradenom u ovoj knjizi dr Nestorović dosledno sprovodi od prvog do poslednjeg poglavlja, uz koja je navođena stručna literatura. Zainteresovani čitalac, ako ı ne vlada medicinskim znanjem, može bez većih napora da prati Nestorovićevo izlaganje – od objašnjavanja ćelijskog: mehanizma astme kroz uzraste dece od rođenja nadalje. preko antiinflamatorne terapije, primene ınhalacija, suzbijanja opstrukcije disajnih puteva, do praktičnih saveta kako obolelo dete uključiti u proces sopstvenog lečenja.

Objavljivanju „Dečije astme“ prethodila je knjiga „Dete sa astmom“ iz pera istog autora. Obe knjige su objavljene u biblioteci „„Svet medicine“ privatne izdavačke kuće „Privredne publikacije“ ız Beograda.

Е.В.К.

Milosrđe Roman Miodraga Rackovića, Apostrof, Beograd, 1994. god. Autor je poznat čitalačkoj publici po knjigama „Sıtna divljač“, „Kokošje slepilo", „Prsten od lažnog zlata“ , „Glasnik“, „Zveri od perja", „Bakljada“, „Barske ptice" t „Srneća leđa". Osim kritike i eseja Racković je čitan kao autor stotina erotskih priča objavljivanih u Jugoslovenskim časopisima.

tor je studije o književnim časopisima Juga Srbije na raskrsnici 19. i 20. veka (1983) kao i zapaženih „Ogleda o Borisavu Stankoviću“ (1988). Trideset godina radila je kao profesor književnosti, ispunivši tako radni vek naučnim i pedagoškim radom. Njena obimna knjiga „Капјес јта“, 5 podnaslovom povest kao Žžanrovskom odrednicom, vrsta је dokumentarno-ISpOvedne proze, štivo uzbudljivo i potresno, dramatično i lucidno. Reč je o stilizovanoj, unekoliko romansiranoj ispovednoj priči O prinudnom boravku na Svetom Grguru i Golom otoku u godinama IB-a. Autorka, u isti mah i junakinja ove povesti, uhapšena je zbog gledanja sovjetskog filma, tako reći rutinski. Ključni momenat u istrazi nad devetnaestogodišnjom studentkinjom je policijsko iščitavanje njenog intimnog devojačkog dnevnika. Potom se otvara proces pro! zvodnje krivice („delikt mišljenja") ı represije. Na stranicama knjige defiluju plastiСта, upečatljivi ženski likovi, pozitivni ı negativni. Nižu se brojne drastične ı dramatične scene protkane željom Za IStnom, pravdom ı voljom za životom. Osim dokumentarnu, knjiga ima i visoku umetničku vrednost. predstavljajući jedno od najuz-

budljivijih šuva objavljenih u ovoj EO