Борба, 03. 07. 2003., стр. 19

OIK PI SAN aa ~ ok —a VT

S Sa ia

| is ;

kd a S a. (e O O GA — — 7 — A.

~ ~ ~ “~ tšŽezm”— ~ _—~: ” —” —

= Oea reči

svef knjige

Slobodanka Luković: “Muza ı aždoha · , Apostrof, _e0ga0i 2002.

eseta pesnička knjiga

kragujevačke pesni-

kinje Slobodanke Luković “Muza:' i aždaha”, stilskim postpukom i slojevitim opservacijama, sažima iskonska ikustva leksičke suptance i lirskog nadahnuća. Pisana u grču, sa probranim motivacionim okvirima, bržiljivo komponovana, ova zbirka stihova nosi pečat individualnog preispitivanja ı odgonetanja večnih nepoznanica ko-

| je nam, često napadno, reme-

te harmoniju nasleđenih pra-

__ vila i sklad životnog okružen-

ja. Zapravo uvodna pesma “Muza ı aždaha” na suptilan i diskretan način sintetizuje temeljna obeležja ove knjige

- tako što estetski uverljivom

metaforom, melodičnim tonom ı jezičkom aromom sugeriše lirskom subjektu da, u kontinuiranoj borbi između dobra ı zla, celinom svoga duha mora biti na strani koja istinskim ljudskim „žarom gradi humane odnose, aktivno podstičući pelemenita osećanja ı duševna ozarenja.

U duhovnom prožimanju

_ sa pesmama Branca Miljko-

_CnoGonanua lykonnh -

vića, Nastasijevića ı Rakića, naša poetesa, zgusnutim izrazom, na temelju promišljanja, bogastvu imaginacije i u dijalogu sa njihovim neponovljivim leksičkim apsolutnom, nagrađuje sopstvene refleksiJe ispoljavajući, pritom, punu sigurnost ı kreiranju poetske slike. Njen stih Je moderan,

brušen, sa širokom asocijattvnom skalom, inspirativan, a to Je bitna karakteristika književne vrednosti i invencije.

Ovu zbirku iz svakodnevne pesničke produkcije posebno izdvaja misaona ı leksička virtuoznost. Nema u njoj zamornih mesta, razlivenosti u izrazu, tipskog dekora. Naprotiv, sve je ovde kazano s merom, nekako prigušeno, čak škrto, ali je zato značenJska baza postojana ı respektabilna. Književnoj · svežini ovih stihova ı te kako doprinose mnogi neologizmi, neke izgnane, zaboravljene reči, on koje se prosto umiljavaju i koje ne štrče. Naša poetesa im veštim obrtima ı sluhom za inovativna poređenja udahnjuje onaj nepatvoreni ı stilski amalgam koji ubrizgava magičnu moć snazi izraza ı gustini pesničke evokacije.

Božidar Đurović

MILE BOGDANOVIĆ: SEĆANJA, DOGAĐAJI,

_JUDI

Pesma ı prohujale godine

| tarije, a ı nešto mlađe, generacije sećaju se Vi-

teza naše narodne pe-

sme – Mileta Bogdanovića.

Seća se ı Bogdanović, ma-

Mile. Bogdanović

da zakoračio u devetu deceni-

| ju plodonosnog života, da je

propevao uz mikrofon u Ra-

SLAĐANA RISTIĆ

Pisma

Moje zeleno poštansko sanduče guta velika i nedovršena pisma

a reči kako stignu nestanu u meni kao prežvakani hleb.

Ne poznajem ni jednog poštara

koji donosi koverte u boji u kojima spavaju priče

0 ohom kraju sveta

koji samo Ja prepoznajem i gde rastu krila ukrojena za mene

dio-Beogradu 19. decembra 1944. prvu narodnu pesmu “Tiho noći”.

Od radio debija BogdanoVić je interpretirao preko 1.500 pesama. Pedantno ih složio u prvu knjigu naslovljenu sa “Tiho noći”. U 400 stranica, sa notno odštampanim pesmama - 60 prevedenih i na engleski jezik usput je ispričao svoj životni put ı nezaboravna druženja sa ličnostima svih kategorija našeg Javnog i političkog

_e života.

Naslov drugog dela od 270 stranica inspirisao je Jugoslovenskog barda narodne pesme upravo zbog jedne koju je sam sročio u “Ide Mile i godine broji” ı to sa “Pesma ı prohujale godine”. Sa prelepim fotografijama je čitav njegov Život zaJedno sa sportskim hobijem kao golgeter BASK-a i kasnijim sretanjima sa fudbalskim legendama u romantičnom restoranu “Zona Zamfirova”, gde su se okupljali Mrkušić, Tasić...

Obe knjige Mileta Bogdanovića su, istovremeno, na– ša dragocena dokumentarna istorija kroz pesmu koju i sada, po nekad, zapeva oču-

vanim umilnim glasom.

Vlastimir Ignjatović

avremen ı istovremeno a autobiogani roman ban-

Jalučkog satiričara, pripovedača i romansijera, ovog puta, predstavlja novi domet ı specifikum, ali sa Jankovićevim prepoznatljivostima. U pitanju je jedno maštarsko, osobujno i dopadljivo pripovedanje koje predstavlja pravi spektar slikovnih refleksija ovog maštara. Pisac je Još Jednom uspeo da odsanja svoje burno detinjstvo, mladost i studentske dane, sav onaj šaroliki i raznoliki svet davnih istina i realnosti i to na svojstven način, priču je zasladio fantastikom, ali u onoj meri koja čini sretan spoj sna ı Jave, melanholije ı krute životne zbilje koja Jankovića, kao i svakog drugog čoveka, uvlači u gust i nepregledan spektar boja, refleksija, Žživotnih istina; njegova je proza istovremeno i melanholična i zatalasana, puna je topline i nekog čudnog lahora, u njima je vreme satkano od potrpanih

Bijelo Polje, 2003.

smiraja” objedinjuju Če-

_ novite ispovednosti. Pesnikinja

painju (zato je i pesnikinja po

Šti čovekov udes, pulsirajuće

_ lu emocija i alegorija, U svom

fivnu snagu, simbolično potražila motive kame(r)nc lirike.

ca čežnjivo beleži sve freptaje lirske duše u vreme kada su kosmičke cvetove potisnuli košmami vapaji savremene apokalipse, koja je preteći, progutala ı pesnički glas.

I pored nekih neujednačenosti i brzopletosti, u knjizi “'Kapija smiraja”, prisutno je Iskreno kazivanje i sadržajna poruka poezije čistog srca. U svojoj Slojevitoj knjizi stihova, pesnikinja je vezala tugovanku koja nema kraja kao što nema ni pravog početka, jer andričevski rečeno, da nema misli, “sve bi se survalo u ništavilo iz koJeg je ı izašlo. Borka Smolović ne peva o svom zavičaju na uobičajen način pesnika, koji iz očudene opijenosti, pretvaraju ı irje u zvezde. lako se zavičaj nigde ne pominje t0po-

zovki, od svetlosti ı neke puke slatke sumaglice, od daha i uzdaha, od čežnje koja se razastire i tim prekriva piščevu prošlost. Arhitektura romana tek podseća na Andrićev roman “Na Drini ćuprija”, svedena je na određene celine, na prostorna i vremenska kompozicijska rešenja, pa onih devet poglavlja (devet “Školjki od mesečine”) i čine male, ali jake i bitne celine, pamtljiva su Jezgra kroz koja se preliva mesečina, ona je u TrOmanu dominantna ı tim predstavlja očaravajući spektar i krug boja. Janković Je izvrstan slikar, precizan majstor pri izboru reči, sa strašću se gnjura leksičkim sjajem, pa otuda njegove rečenice i * *prašte” značenjima bubre ı pulsiraju životom. “Školjke od mesečine” čine završnicu Jankovićeve trilogije, ali roman je na jedan čudan način otvoren, “podešen” percepciji čitaoca, pa ne preostaje mu ništa drugo do da vlastitom in-

obznanjuje duboku intimnu

Preosetljivim seizmografom sr-

Četvrtak, 3. jul 2003. 1 o

Uše

Borko Smolović: “Kopija

. Ovu zbirku pesama Bor-_ Ne Smolović “Kapija tir raznorodna tematsko-mo- ·

tivska ciklusa sa prizvukom taj-

smiraja ;. —— “Pegaz”,

nimski, Op Se prepoznaje u ıfananoj varijaciji nostalgije za detinjstvom u snovima ı odbeglim stazama. Ovde j je proživljen svaki stih zrelo | bez *va-

irometa ushićenja laži pretvor-

_ Vokaciji) razudenim doživljavanjem obezboženog ı obezluđenog sveta ı, odgonetajući op- —

asocijacije pretače u široku ska-—

stvaralačkom porivu ona se nije. priklonila savremenom šareniju– pomodnih književnih pravaca i grupa, već je, nakupivši krea-—

Davne Čari života

Slobodon Janković: "Školjko od mesečine”; izdavači: “Besjeda”, Banja Luka, “Ars libri”, Beograd, 2002.

«

nice”, jer ona, iako slobodna, zatomljena j je u Sebč u svoj neSmirljivi i i nesamerljivi svet uz_višene luge ı mistfike, elegično zagledana u veliku tajnu poeziJe, kojoj se obraća “Snujući Želje daleke . ____Koliko se umetnički prožimaju poezija i slikarstvo, vidi se ı po samom naslovu Knjige “Kapija smiraja”. Naime, Doznati slikar pesničkog panfeizma Milo Stojković, čija istoimena slika ukrašava korice poeiske zbirke Borke Smolović, srećno ilustruje njeno pesniŠIVO. _

Iz sporenja sa samom sobom, izbija ponoma ćudijivost iskričavog temperamenta. prisnog i neuhvatljivog ljubavnog nemira, koji je religiozno Subliman, što Čini ovu poeziju kontemplativnom i mnogoznačno predskaznom. Kao da ovu poeziju nije pisala ženska ruka, počlesa Borka Smolović sa gorske visine uSpravnogs i nčuspavanog broja podseća na stalno prisustvo vihomog plamena iZ kalionice nestišanih Strasti.

U ovom danteovskom veku surovih ćudi, Ostaje svetlost kao simbolika uzbudljivom zanošu pesničke strasti “nad svetom smrinim Što i pojuć rida .

Dragutin Jovanević

tuicijom ode za korak dalje i tim ispliće ı neku svoju istinu. Slobodan Janković, reklo bi se, nije daleko od klasike: od Sremca, Lazarevića, Kočića i drugih realista devetnaestog veka, ali ima ovaj pisac nešto ı od starog realizma. On je sa našim realistima tek toliko u društvu koliko ga privlači seoska idila, psihologija običnih ljudi, kao ı istine koje se ne prevazilaze. Gong starih bogomolja, onih starih ı neuhvatljivih davina ne prestaje da ječi u ušima pisca, On sa slašću ı strašću osluškuje vreme koje Je sada iza nas, pred njegovim očima je usložena ı neprevaziđena istina i sav je, koliko u snu, toliko ı u Javi, njegove rečenice nisu u iskrivljenim ogledalima, jer svet Je oduvek bio velik ı tajnovit, bogat za onoliko koliko ı siromašan. Sav taj davni čar života nalazi se između korica romana “Školjke od mesečine”. Vasilije Karan