Борба, 08. 10. 2007., стр. 7
onedeljak, 8. oktobar 2007.
ulftura
ariz je praznik, uprko
|
amerikanizaciji
AKON ŠEST ĐZAPAŽENIH \ 'JIGA ZA DECU, BEOGRADja PISAC GRADIMIR ĐURO(1940) NEDAVNO JE OB\jy00 ROMAN-HRONIKU «PASKI PALIMPSEST> U KOME |OMSUJE ŽIVOT U GLAVNOM DU FRANCUSKE SREDI\oM ŠEZDESETIH GODINA |BOŠLOG VEKA. U MNOGOME OARSKI, OVAJ IZVANRED|, KOMUNIKATIVAN RUKO| 8 VRROVATNO NE SASVIM \ČAJNO, ZAPOČINJE NA NEDAŠNJEM TRGU MARKSA ı | pWHWSA U | BEOGRADU, IMMAVO ISPRED | ZGRADE BORBE». Možete li uporediti Pariz \aše knjige sa današnjim | "rizom kome sc, s vremcmina vreme, Vraćatc? . · Dok sam živeo u Pari| M, od 1902. do 1966 godi\|w,lako je bilo pronaći nchi relatimmo dobro plaćen |fudentski» poslić, kao šo su bila zaposlenja u knjižari 4Kontinental» ili m Tecepciji jednog, hotela s četiri zvezdice. Tada jc · bilo malo Francuza koji tečno govore engleski i to je bila jedna od mojih . prednosti, jee je grad bio u Amerikanaca koji, naY%00, nišu znali francuski. ime, U tO vreme mnoge modime, avangardnc gra(aim još nisu bilc izgraUme, Nije postojala «Ark d lhitiins», ogromna kapija Mjise nalazi na istoj pra| Wjlinij u predgrađu, daleM ia Trijumfalne kapije, tiliostali oblakoderi koji je iimjuju. Tada je bilo skoMnezamislivo da će se kod lira jednog dana postavi|iwlka staklena piramida, \umoge neobične skulptu'ilontane koje danas kra\hrizi koje su često dela Mlenih umetnika isto tako MM postojale, u «moje» lime, Niko tada nije veroMida će se arhitekti, predUimači i oni koji upravljaIadom usuditi da naruYVekovni sklad zgrada i tara, izgrađenih još u me Barona Osmana ili 'Ki ranije. Niko nije ni \jao da će ogromna pijale Al» («trbuh Pariza», “0 ju je nazvao Zola) biti |tmeštena izvan centra „Ma i. da će na njenom |M biti sagrađena mo| mi i lepa stambena čc-
|N
tvrt. Još i danas Parižani ponekad nazivaju «rafincrijom nafte» čuveni pariski Muzej moderne umetnosti Bobur («Centar Pompidu»), koji zbog raznobojnih, u rafinerijama sličnih, debelih cevi na svojoj fasadi takođe predstavlja jedan od najkarakterističnijih
spomenika arhitekture u.
gradu.
Da li je ovoj megalopolis doživeo još neke izuzev arhitektonskih transformacija? i
- Čini se da se Pariz danas odlikuje još značajnijim promenama u životu svojih građana. Naime, parisko društvo je, po svemu sudeći, zahvatila amerikanizacija i velika trka za novcem. U toku našeg, poslednjeg boravka u Parizu, primoetili smo vcliki broj prosjaka na ulicama. Ne radi sc više o klasičnim «klošarima», koji se skoro i nc primećuju, već o mladim ljudima, često skromno, ali čisto odevenim, koji ispred sebe na trotoar jednostavno stavljaju karton sa natpisom : Nezaposicn sam i ncmam šta da jedem, pomozite mi! Osim toga, prinmctan je još jedan fenomen: pre 40 godina, kada su sc na kraju radnog vremcna zaposleni vraćali kući, mctro i vozovi koji odvoze one koji žive u predgrađima bili su prepuni između 17.30 i 18.30 časova. Danas je u metrou i u VOZOVima najveća gužva od 18.30 do 19.30! To jasno ukazuje na, činjenicu da Parižani
isuviše radc, u svim dclatnostima radno
iako je skoro
vremc zakonom ograničcno na 36 sati nedeljno. Većina zaposlenih za samo 36 sati rada ne može zaraditi dovoljno da bi živeli normalno u Parizu, koji danas spada u najskuplje gradove na svetu.
Međutim takav, nekad i danas, Pariz ostaje. velika fascinacija stvaralaca svih profila.
- Pariz je vekovima inspirisao gecncracije pisaca, muzičara, slikara, arhitekata, modnih kreatora... Lcpota francuske prestonicc, njen istorijski značaj, spccifičan duh i šarm Parižana oduvek su privlačili nc samo Francuzce iz drugih dclova Francuske, već i strance iz celog sveta. Živeći u Parizu, i sami su prihvatali pariski način života, ali su, inspirisani Parizom, čcsto doprineli slavi grada svetlosti, obogativši ga svojim stvaralaštvom. Posebno oni koji su na obalama Scene bili zaljubljeni, ostavili su neizbrisivi pečat Pariza u svojim pocmama, šansonama, slikama... Da se ne bi vraćali u daleku prošlost, pomcnućemo samo pesnikc Bodlera, Apolinera, Prevera i Aragona, prozaistc Igoa, Balzaka, Zolu, Flobera i Mopasana, šansonjere Edit Piaf, Brasensa, Brela, Ferea i Genzbura, sve slikare impresioniste, pa Modiljanija, Sutina, Dalija i Pikasa, od modnih kreatora Koko Šanel i Diora, a među glumcima Arleti, Luja Žuvca, Mi-
PMreminuo Laza Ristovski
| a MUZIČAR I KOMTOR, KLAVIJATURISTA | \Risrovskr PREMINUO BiOGRADu U 51. GO| ? POSLE TEŠKE BOLEb? ' POTVRDILA JE TANJUGU | VOVA BLISKA PRIJATELJIIJANA GRUBOR. Mstovski ·je svirao u DD OZnatijim muzičkim Va bebi) kao što su | 'Bijelo dugme” "Pada muzičarima koji ı beležili jugosloven„ Ok scenu krajem Oilog veka,
ven je 23. januara
1956. godine u Novom
Pazaru, muzikom je po-
čeo da se bavi još u petoj
godini.
šela Simona, Pjera Brascra, Žan-Luja Baroa, Žerara Filipa... Pritom je ovde nabrojan samo mali broj čuvenih umetnika, dok se oni koji su još živi i dalje inspirišu Parizom, jer kao što je napisao Ernest Hemingvej Pari et in fet - Pariz je praznik. Specifičnost Vašeg romana jc mozaička struktura: sačinjen je od dvadesetak priča.
- «Pariski palimpsest» jc nastao uglavnom oko priče «Knjižara Kontinental» koju sam prvu napisao. Želeći da iskustvo stečeno na drugim poslovima u Parizu takođe predstavim čitaocima, nc zanemarujući pritom svoje «pariske» ljubavi, ni drugove sa kojima sam sc tada družio, dodao sam toj glavnoj priči još nekoliko,
· manje-više hronološki po-
ređanih priča, koje se mogu čitati nezavisno jedna od druge, ali i kao delovi mog polu-autobiografskog romana. Uostalom, mnogi drugi autori svoje romance dele na poglavlja, koja če-
_ Sto predstavljaju nezavisne.
celine, iako sc uklapaju u celokupno delo.
Afirmaciju stc stckli naslovima namenjenim najmlađima. Postoji li razlika kada sc stvara za decu od pisanja za odrasle?
- U suštini, smatram da nc treba razdvajati književnost «za decu» od književnosti «za odrasle». Mislim da postoji samo jedna litcratura — dobra literatura, a možda je najbolja literatura ona koju sa istim intcrecsovanjem čitaju i deca i odra-
sli. Uzmimo samo primer.
Tolkinovog «Gospodara prstenova», Sent-Hgizperijevog «Malog princa» ili neke Sarojanove knjige. I sam sam napisao nekoliko knjiga «za decu», koje i odraslima mogu biti zabavne i pružiti im niz korisnih informacija. To su knjigc «Priča o kaktusu bradonji», «La kukarača — priče o bubašvabama» i «Crveni Krst na planeti klikera». Iz tih knjiga i odrasli mogu nauČiti nCŠtO ŠtO Često nisu znali, na primer: da je kaktus jedna od najstarijih,
Književnik Gradimir Đurović o Parizu, pisanju za decu i odrasle, Crvenom Krstu
najkorisnijih i najlepših biljaka na svetu, da su bubašvabe neverovatno otporne i snalažljive i da mogu biti čak i korisnc i da je, kao na Planeti klikera, i na našoj planeti Crveni Krst zadužen da ublažava patnje žrtava rata.
Pomenuli ste Crveni Krst čiji ste ckspert bili dugi niz godina. Kako sa tim iskustvom gledate na aktucini status tc organizacijc i, samim tim, humanost SavrcCmenog sveta?
- U Međunarodnom Komitetu Crvenog Krsta (MKCK) u Ženevi sam bio zaposlen sedam godina i za to vreme sam napisao doktorsku disertaciju «Agcncija za traženje MKCK — aktivnosti MKCK u korist ublažavanja moralnih patnji žrtava rata». Agencija za traženje nestalih lica i registrovanje ratnih i civilnih zarobljenika, . međutim, predstavlja samo jedan segment aktivnosti delegata MKCK. Moje lično mišljenje je, međutim, da su u savremenom svetu razni Vidovi intervencije, MKCK ozbiljno ugroženi. Mnoge države, a naročito one koje su najmoćnije, primenjuju humanitarno pravo samo kada im to odgovara i često onemogućavaju intervencije Crvenog, krsta, iako su potpisale i ratifikovale Ženevske konvencije i druge međunarodne akte koji ih obavezuju da to čine. U takvim slučajevima, jedino što preostaje je da se na to skrene pažnja svetske javnosti, da sc govori i pišc O povredama međunarodnog humanitarnog prava. Sam MKCK međutim često nc sme to da uradi, jer ga na diskreciju obavezuju njcgovi sopstveni principi, a moglo bi se desiti da usled iznošenja u javnost slučajeva povreda humanitarnog prava žrtve tih povreda dospceju u još goru situaciju. "o dakle znači da Crveni krst može biti veoma cfikasan, ali da mu je za njegove intervencije uvck ncophodna saglasnost zaraćenih strana.
Dušan Vidaković
Nekoliko srpskih izdavača u Frankfurtu
NA 59. SAJMU KNJIGA U FRANKFURTU, NA KOJEM ĆE SE OD 10. DO 14. OKTOBRA PREDSTAVITI VIŠE OD 7.000 IZLAGAČA IZ CELOGA SVETA, NEĆE BITI NACIONALNOG ŠTANDA SRBIJE, ALI JE U ZVANIČNOM KATALOGU POD ODREDNICOM “SRBIJA”
UPISANO SEDAM UČESNIKA.
"To su šest izdavačkih kuća iz Beograda - srpsko-italijanska “Evro Giunti”, nezavisna izdavačka kuća “Aleksandrija”,
“Kreativni centar”, “Computer Book”, “Most” i privatna agencija “Prava i prevodi”
Medijski centar » dok je na sed-
mom mestu “Asocijacija kosovskih izdavača” iza koje piše
“Priština, Srbija”.
Najduži “staž” kao samostalni učesnik Frankfurtskog sajma ima privatna agencija “Prava i prevodi” koja od 1985. svake godine odlazi na najveću svetsku “pijacu” knjiga da bi zastupala autorska prava pojedinih pisca.
Osnivač i vlasnik te agencije Jovica Milenković rekao je Tanjugu da on zastupa uglavnom strane pisce, a da je lista srpskih autora svedena samo na one najpoznatije.
·'godišnji
39. BEMUS otvorio je njegov (novi) umetnički direktor Sreten Krstić, dugokoncert-majstor uvažene Minhenske filharmonije, podsećajući da je on “naš najstariji muzički fcstival” (a on to nije, tri godine su stariji i “Mermer i zvuci” u Aranđelovcu i “Mokranjčevi dani” u Negotinu))! Potom su Simfonijski orkestar i hor RTS pod upravom Bojana Suđića izveli Drugu Malerovu simfoniju u ce-molu “Uskrsnuće” kojom je zatvoren BEMUS
Sreten Marić
1995. godine, a koju smo videli i u koreografskoj verziji
tri godine pre toga na sceni
Narodnog. pozorišta. Samo delo oslikava “uzbuđenost i otuđenje, patnju koja sc samo u romantizmu može doživeti” - kako je zapisao kompozitor Slobodan Atanacković. Njegov nemirni i nestalni duh, pun sumnji i protivrečja. vodio ga je oštrim unutrašnjim sukobima koji su se pretočili u stranice očaja i nade, radosti i tuge prelomljenim kroz filozofska razmišljanja autora. Mada je verovao u večnost života - on je beskrajno patio, predavajući se užasu, jadanju i beznađu sudbinc tako da je kompletna muzika “Vaskresenja” izrečena kao svojevrsna lamentacija. Ogroman izvođački ansambl, na čelu sa Bojanom Suđićem, potrudio se da pronikne u ovu zvučnu čaroliju: veoma plastično, dirigent je postizao rečiti pijanisimo mističnih horni na kraju početnog stava, ali i snažne, monumentalne gradacije koje zahvataju kompletan i hor i orkestar na kraju dela, pri rečima “Umrećeš da bi živeo”, u pexante fortisimu, vraćajući iz mistikce udaljenog Es-mola u svetliji istoimeni Es-dur. U fenomenalnoj instrumentaciji Malerove Druge simfonije povrcemeno sam zažalila što Sre-
ten Krstić nije na mestu koncertmajstora, kako bi se još više pocrtala duga rečita legata gudača, što u sceni Strašnog suda u poslednjem stavu trube Apokalipse i sa scene i iza nje nc ječe tako da lede krv u žilama, što prepleti engleskog roga, bas-klarineta, trombona, horni, dijaloga harfi, čak i tuba - nisu sigurniji i sugcstivniji. Ali, opšti utisak doista je bio upečatljiv i uzbudljivo potresan, čak i u gracilnoj lendlerskoj temi drugog stava, u ductu timpani-
sta na početku trećeg, u divnom nastupu dubokog, soprana Marjane Lipovšek u četvrtom stavu i u izvrsnom (i ovoga puta ubedljivo potvrđenom) našem najboljem horu kako u a cappella sckvencama tako i u sjajnoj komunikaciji sa ostalim sudionicima ove potresne simfonijske epopeje.
Svojevrsni uvod u MBUEMUS bio je i koncert “Srpske muzike na dvoru Obrenovića” koji su priredile muzikelog mr Aleksandra Paladin i pijanistkinja Jasmina Janković otkrivajući koliko je lepote sačuvano u notama Davorina Jenka (uvertire “Milan” i “Aleksandar”, u novom, klavirskom ruhu punom raskošnih pasaža i guste akordike), Miloša Dozela (u klavirskoj parafrazi posvećenoj Kraljici Dragi “Je pense ž toi” - Na Te mislim) i u “Pohvali Jovanki Stojković” Dejana Despića (“našoj Klari Šuman”, koja je u drugoj polovini XIX veka svirala u našoj sredini sonatc Betovena i Lista). vanredno informativna, rcčita i zanimljiva Aleksandra Paladin dala je i sjajne komparativne opaske na književna razmišljanja Jovana Sterije Popovića, Stevana Sremca, Jovana Subotića i Laze
· Kostića. Upravo to me je i
podstaklo da još jednom razmislim o našem BEMUS-
s BEMUS 2007 - Otvaranje
u koji se otvara Malerom; mi, doduše, nemamo kao Bajrojt Vagnera ili Bon - Betovena, ali toliki naši kompozitori odu (nepravedno) u zaborav čim napuste Životnu stazu! Zar ne bi bilo primerenije da BEMUS krene sa muzikom Konjovića, Milojevića, Hristića, ili Stevana i Vasilija Mokranjca, ili Nastasijevića, Logara, Rajičića, Ristića?
A jedini srpski kompozitor čija su dela izvedena na ovom BEMUS-u (ne računajući multimedijalni koncert
naših autorki) je Ivan Jevtić
(uz Isidoru Žebeljan) naš
najmlađi akademik. Njegove kompozicije slušali smo u interpretaciji izvanrednog Bras kvinteta solista Filharmonije iz Sankt Peterburga, koji su nas opčinili muzikalnošću (čak i tubista), intonativnom čistotom - koja jc išla do perfekcije (čak i horniste), visokim tehničkim umećem. “Tri slovenska madrigala”, izrečena u jednom dahu, prikazala su ritmičku bujnost (I), svojevrsnu lamentaciju (II), bujicu narodnih motiva (II{đIđ). Jevtićev Drugi (četvorostavačni) bras kvintet takođe je u efektnim kroki potezima Osvojio motoričnošću, duhovitošću i maštovitošću.
delima ruskih autora, “Baletskoj sviti” Vitalija Bujanovskog i naročito u “Slikama s izložbe” i “Noć na golom brdu” došle su do punog izražaja njihove izuzetne mogućnosti, u smenjivanju grotesknog, mističnog i monumentalnog.
Od 18. ovogodišnjih BEMUSkih događanja čak tri su pripala džez-koncertima, što mislim da je i nepotrebno i previše, tim pre što ncposredno posle Beogradskih muzičkih svečanosti 24. oktobra u našem gradu počinje takođe već tradicionalni džez-festival.
Gordana Krajačić
Rusko crkveno pojanje
MUŠKI HOR PODVORJA MANASTIRA OPŠTINE PUSTINJE IZ SANKT PETERBURGA IZVEO JE U SVEČANOJ SALI SKUPŠTINE BEOGRADA PROGRAM “HILJADU GODINA RUSKOG CRKVENOG POJANJA”, KOJIM SE U VIŠE NAVRATA PREDSTAVIO EVROPSKOJ PUBLICI. Ruski umetnici su pod upravom Aleksandra Semjonova pred beogradskom pu-
blikom izveli vizantijske napeve i pravoslavne molitve prema zapisima iz 17. veka, kao i program ruske narodne muzike.
Hor je osnovan 1996. godine, a svojim repertoarom, u saradnji sa grupom muzikologa medijevalista, obnovio je tradiciju drevnog, manastirskog, pojanja.
Hor “Opština Pustinja” snimio je devet CD izdanja,
a učestvovao je i u snimanju koncertnih misa “Di Gloria” Pjetra Maskanjija, u saradnji s kamernim orkestrom “1 solisti Veneti” pod upravom Klaudija Skimonea. Organizator beogradskog, koncerta je Ministarstvo vera, u saradnji sa Podvorjem Ruske pravoslavne crkve u Beogradu i Ruskim domom. Koncertu je prisustvovao i ministar vcra Radomir Naumov.