Гледишта

i, između ostalog, tvrdio: „Već davno je utvrđeno da je gradski realistički roman postepeno napuštao tradiciju koju je stekao i učvrstio početkom veka, i da se posle drugog svetskog rata taj roman iz naše književnosti gotovo sasvim izgubio. Otvoreno govoreći, mi danas u našoj prozi više nemamo tradicije klasičnog kritičkog realizma. Ta tradicija je potpuno zanemarena i meni se čini da je ta tradicija zanemarena uglavnom zbog toga što su pisci koji bi imali mogućnosti i snage da neke stvari u životu oko sebe zapaze i saopšte ustuknuli pred opasnošću da budu obeleženi kao tradicionalisti. Tu se, eto, javlja onaj drugi deo naše večerašnje teme, drugo lice antiteze o kojoj je na početku govorio Jeremić. U kritičkom prikazu jedne društvene situacije, vrlo rasprostranienog savremenog (socijalističkog) arivizma, s kojim se susrećemo svakog dana i o kome se prave filmovi, ali o kome literatura uglavnom ćuti, čovek bi bio prisiljen da se služi ne samo onim sredstvima koja su mu dali modemi roman i modema stvaralačka tehnika romana (kao što su tokovi svesti, unutrašnji monolog, kontrapunktivni metod itd.), već da se služi i jasno naglašenom realističkom transpozicijom konkretne dmštvene situacije, portretizanjem karaktera, pa možda i fabuliranjem, jednom rečju, kritičkim prikazivanjem čitavog stanja društvenog organizma koji je načet teškim moralnim i psihološkim poremećajima. |z neke bojažljivosti, rekao bih iz dvojake bojažljivosti (prve bojažljivosti da ne budu obeleženi kao tradicionalisti, što će reći da ne budu obeleženi kao književno reakcionami pisci, i, s druge strane, da se ne bi izlagali nekim neprijatnim trenucima u svom radu) naši pisci su napustili tradiciju kritičkog realizma i mi danas umesto gradskog romana, dmštvenog romana za koji sa sigumošću tvrdim da imamo dovoljno materijala, imamo jednu dosta pasivnu, dobro pisanu, majstorski iznijansiranu, ali idejno uglavnom nedovoljno jasno određenu prozu, koja daje psihološka stanja ne fiksirajući i ne anali-

zirajući uzroke tih psiholoških stanja literarnih junaka... Kod nas, međutim, pisci svesno izbegavaju te teme da ne bi bili optuženi za vulgarizacije i društvenu kritiku zasad pišu jedino neki novinari u sporadičnim reportažama ili sociolozi i teoretičari, čija je misao drugačijeg tipa i drugog smera. Pisci se povlače u neko neutralno vreme i mire se sa statusom koji je u osnovi stvaralački nepodesan, Ma koliko to izgledalo pojednostavljeno, kod nas je, u književnim, i ne samo književnim, krugovima često presudno da li je neko prebojen jednom ili drugom bojom i ta okolnost u velikoj meri obeshrabruje pisce. Niko neće da radi kritike, koju bi eventualno izrekao, bude odgumut i odbačen, čak i onemogućen kao tradicionalista i književno reakcionaran pisac...”

SOCIJALIZAM br. 10/1967.

PUNISA PEROVIĆ: Oktobar i savremena borba za socijalizam; Demokratski centralizam u uslovima preobražaja SKJ: LATINKA PEROVIC; Demokratski centralizam i reorganizacija SKJ; IVAN PERIĆ: Demokratski centralizam izraz i uslov jedinstva SKJ; TOMISLAV ČOKREVSKI: Oblik organizacije u zavisnosti od istorijske i dmštvene funkcije; RADOSLAV RATKOVIC: Demokratski centralizam i sadašnja reorganizacija i preobražaj SKJ; DRAGOMIR DRAŠKOVIC; Uloga hijerarhije u političkim organizacijama; PERA ĐOKOVIC: Nova uloga SKJ traži i nova organizaciona rešenja; MARINKO GRUIĆ: Reafirmacija i renesansa demokratskog centralizma; ALEKSANDAR FIRA: Normativno i stvamo kroz revoluciju demokratskog centralizma; PRVOSLAV RALIĆ; SKJ između političkog posredovanja i integracije u samoupravno dmštvo; VOJISLAV STANOVCIC: Nužnost prilagođavanja SKJ procesima demokratizacije dmštva; BUDO SOŠKIČ; Značaj i aktuelnost razvijanja demokratskih odnosa u SKJ; DUJE KATIC;

173