Гледишта

1903. godine proizvodnju automobila. Odluka je doneta u junu, a proizvodnja je ipočela u oktobru iste godine. Sve potrebne materijale za proizvodnju automobila kompanija je mogla kupiti na lokalnom tržištu, podrazumevajući i same motore. Naravno, kvalitet automobila je bio veoma loš, ali su se nedostaoi lako popravili naknadno i ručno. Sezdeset godina kasnije ista kompanija je pristupila projektovanju automobila zvanog „Mustang”. Na projektovanju ovog automobila radilo je nekoliko stotina istraživača punih osam godina. Materijali za mnoge vitalne delove ne samo što se nisu mogli kupiti na lokalnom tržištu već uopšte nisu postojali. Tehnologiju ovih materijala sa određenim osobinama tek je trebalo stvoriti. Citav tehnološki proces za proizvodnju takođe je valjalo postaviti na potpuno novu osnovu. No i pored izvesnosti da takav automobil predstavlja novo i tehnički savršendje rešenje, rizik je bio tako ogroman da ga čak ni kompanija sa kapitalom od 6 mihjardi dolara nije mogla podneti. Država se ovde pojavila kao faktor koji eliminiše rizik time što je imapred garantovala kupovinu značajnog dela proizvodnje. Ovaj metod se primenj-uje i u avionskoj industriji, elektronici i drugim granama gde proizvodnja sadrži nova naučna dostignuća, a samim tim i rizik koji ta dostignuća donose. Činjenica da se država u SAD pojavljuje kao kupac 23—25% ukupne proizvodnje za Galbraitha je dokaz više za sužavanje tržišta. Konačan zaključak do koga on dolazi je da tehnički progres, u kome nauka igra primamu ulogu, sužava sferu tržišta postavljajući imperativan zahtev za planiranjem proizvodnje. Iz toga logiono proizlazi i drugd zakijučak da nije prodzvodnja ta koja uvlači nauku u sferu tržišta, već je nauka ta koja prevodi proizvodnju na teren planiranja. Prenaglašena uloga koja se dodeljuje sistemu finansiranja plod je neraščiščenog pitanja šta su oiijevi, a šta sredstva politike razvoja naučnog rada. Neodređenost ove vrste proizlazi iz jednostavnog razloga što se naučna politika iscrpljuje u organizacionim pitanjima naučnih ustanova i izgradnji mehanizma finansiranja. Veliki vakuum predstavlja programski deo koji se odnosi na utvrđivanje društvenih potreba za obimom i vrstom istraživanja, izdvajanje obima sredstava za naučne kapacitete i pokdvanje istraživačkih zadataka. Sistemu finansirainja zapala je uloga da automatskim delovanjem svoga mehanizma popuni ovaj vakuum. Dogodila se klasićna zamena ciljeva sa sredstvima. Umesto da sistem finansiranja na najbolji naoin posluži realizaciji postavljenih ciljeva, sistem finansiranja je svojim automatizmom proizvodio ciljeve, odnosno kreirao poldtiku naučnog rada. Dodeljivanje slstemu finan-siranja uloge koja mu -po prirodi stvari ne pripada prouzrokovalo je potrebu za idealizdranjem njegovih mogučnosti da efikasno rešava probleme naučnog -rada. Ispitivanje efikasnost-i sistema finansiranj-a obično se zasnlva na oceni da 11 je taj -sistem izvrš-io uspešno alokaciju od društva i privrede -izdvojenih sredstava, odnosno -da ii je i koMko olakšavao, a koliko, eventualno, otežavao reaiizaciju programa istraživamja. Imajući u vidu da je silstem finan-

25

INTEGRACIONI PROCESI U PRIVREDI I ISTRAŽIVACKI RAD