Гледишта

ničkog samoupravljanja, i jeste u tome što rzaziva suprotnosti i sukobe među radnicima. Treća teza. Od ishoda sukoba između svojinskog monopola i rada zavisi ne samo napredak društvenih odnosa već i materijalni napredak društva (modernizacija proizvodnje, tok i ishod privredne reforme). Štrajkoid i slične akcije radnika moraju se ispliivati i ceniti s oba stanovišta; ne samo kao borba za određene društvene odnose ili protivljenje postojećim društvenim odnosima već i kao više ili manje svesna, direktna ili indirektna borba za restmkturisanje i unapređenje dmštvenog procesa rada (odnosno protivljenje lošem upravljanju društvenim radom). I četvrta teza. Strajkovi i slični oblici pritiska sa strane radnika kakvi su danas jesu izraz društvene nemoći (bitno ograničene dmštvene moći) radnika, i mada izlaze iz okvira pravno i politički defmisanih dmštvenih institucija, ipak pretežno ostaju unutar socijalne organizacije, odnosno hijerarhije vlasti i upravljanja, koja stvarnu društvenu moć udaljuje od rada i radnika. ŠTRAJKOVI KAO PRODUKT SUPROTNOSTI IZMEĐU SVOJINSKOG MONOPOLA I RADA Spoznali smo prirodu „etatističkih” svojinskih odnosa (odnosa proizvodnje u kojima svojinske funkcije vrši državna organizacija znatno osamostaljena od radnika); pa tražimo i nalazimo više ili manje dobra sredstva za emancipaciju radnika od ekouomsko-političkog monopola koji se stvarao u krilu državne organizacije. Manje smo shvatili protivreenosti svojinskih odnosa koii nastaju u toku razlaganja tog ekonomsko-političkog monopola i manje etikasnih sredstava odabrali i primenili za razrešavanje protivrečnosti u odnosima proizvodnje unutar ekonomski osamostaljenih preduzeća i među njima. Prethodan oblik svojinskog monopola (državnog) još nije iščezao, a u njegovoj senci, iz njegovih razvalina i kao njegov pandan nastaju svojinski odnosi koji takođe sadrže jake elemente suprotnosti između svojinskog monopola i rada. Verovatno je preterano ili bar preuranjeno govoriti o novom tipu svojinskog monopola, jer je pre reč o o š tr o j borbi divergentnih tendencija u svojinskim odnosima, koja pretpostavljamo može biti rešena u prilog pune vlasti radnika nad materijalnim i društvenim uslovima proizvodnje, ali takođe može, bar za neko vreme, dati prevagu relativno novom obliku svojinskog monopola. Kazaljka tog zbivanja izgieda zasad ve-

33

DVA PRILAZA PROTESTNIM OBUSTAVAMA RADA (STRAJKOVIMA)