Гледишта

one zaista postoje, ali ta istina važi samo u okviru određenog stanja svojinskiii odnosa. Ipak treba uočiti da radnici stupanjem u štrajk u prisustvu radničkog samoupravljanja i kad se u štrajku međusobno sukobljavaju time jednovremeno osporavaju, manje ili više svesno, i dato stanje svojinskih odnosa. Osporavaju dato stanje svojinskih odnosa polazeći od svojih neposrednih interesa koji (najčešće) nisu bili uvaženi u procesu odlučivanja. To osporavanje bilo bi iluzomo ako zahtevi koje radnici postavljaju štrajkom, ne bi potvrđivali mogućnost racionalnog odlučivanja o unapređenju dmštvenog rada pomoću samoupravnog ujedinjavanja i ostvarivanja interesa radnika. A u pokazivanju te mogućnosti leži, verovatno, najznačajnija osobitost ovih akcija radnika u odnosu na sukobe svojinskog monopola i rada u kapitalističkom dmštvu. Zastupajući svoje neposredne i posebne interese, radnici koji stupaju u štrajk u većini slučajeva ističu zahteve usmerene ka unapređivanju dmštvenog rada koje je ometano svojinskim suprotnostima, na štetu radnika. Zato njihove protestne akcije, makar na posredan način i u krajnje protivrečnom obliku, pružaju dokaze o mogućnosti da se istinsk’m samoupravnim odlučivanjem, u interesu svih radnika, unapređuje društvena proizvodnja. U analizi štrajkova često se naglašava samo jedna strana radničkih zahteva, što se odnosi na odbranu socijalno-ekonomskih prava, povećavanje ličnih dohodaka ili zadovoljavanje dmgih egzistentnih potreba radnika; zanemaruju se dmgi, bitno važni elementi ili konzekvencije štrajkačkih zahteva. Pažljivija analiza pokazuje, međutim, da se u tim zahtevima neposredni interesi radnika, po pravilu, dovode u vezu sa zahtevima za racionalnijim proizvodnim programima i efikasnijom organizacijom rada, za unapređivanjem istraživačko-razvojnog rada, za boljom tehnološkom i privrednom integracijom i planiranjem, za potpunijim korišćenjem i bržim razvijanjem s\ih činilaca proizvodnje, za ukupno boljim upravljanjem dmštvenim radom. Ta veza može biti izražena direktno; u tom slučaju reč je o radnicima koji preduzimaju akciju sa razvijenijom dmštvenom svesti, na osnovu potpunijeg saznanja na koji način se mogu ostvariti njihovi interesi. Ali i kada postavIjaju zahteve na nižem nivou saznanja o mogućem načinu da se zadovolje njihove potrebe; kad se ne mire sa zaradom koja nije dovoljna za život ili protestuju što im nije isplaćena zarada usled zastoja u prodaji ili naplati cene za robu koju su proizveli. i tad su njihovi zahtevi, u suštini, upereni protiv pojava dezorganizacije dmštvenog rada i neodgovornosti Ijudi koji su pozvani na unaprede rad i da omoguće radnicima aktivno učešće u organizovanju rada .

42

DR ZORAN VIDAKOVIĆ