Гледишта

potvrđuju, bez obzira na te razlike, istu stvar; u prisustvu makar i nerazvijenog radničkog samoupravIjanja nije održiv način unapređivanja dmštvene proizvodnje koji neće biti u celosti zasnovan na ujedinjavanju interesa radnika. Mogu li radnici štrajkovima übrzati svladavanje svojinskih antagonizama koji otežavaju ili i osujećuju unapređivanje dmštvene proizvodnje u njihovom interesu? STRAJKOVI KAO IZRAZ OGRANICENE DRUŠTVENE MOCI RADNIKA Protestnim akcijama mogu gmpe radnika mestimično i povremeno pojačati svoj uticaj na upravljanje i ostvariti neke od svojih interesa. Ali takve kakvim ih poznajemo, ove protestne akcije ne rešavaju pitanje dmštvene moći radnika, ne uklanjaju svojinske suprotnosti niti bitno menjaju položaj radnika u preduzeću i društvu. Kao izraz nemoći radnika da samoupravljanjem ostvare svoje interese, i štrajkovi potvrđuju postojeće stmkture dmštvene moći koje nisu zasnovane na samoupravnoj organizaciji radnika, već izvim iz ekonomskog i političkog monopola. Protestnim akcijama radnici mogu postići ograničene ciljeve time što izazivaju za njih korisnu reakciju tih stmktura dmštvene moći, ali time ne postižu i promenu tih struktura. U tom smislu, štrajkovi se odvijaju unutar postojeće socijalne organizacije iako nisu institucionalizovani. Tvrdi se da radnici neracionalno postupaju kad pokreću štrajk u uslovima radničkog samoupravljanja. U stvamosti je reč o racionalno izabranom ponašanju koje se zasniva na realnoj proceni osobina postojećih struktura dmštvene moći. Te stmkture nisu zasnovane na dmštvenoj moći samoupravno udruženih radnika, ali su zavisne od opšte političke podrške radnika, i veoma osetljive u pogledu političkog raspoloženja radnika. S razvitkom samoupravnih aspiracija radnika, ova zavisnost i osetljivost naglo se povećava. U tim stmkturama vlast je hijerarhizovana, a hijerarhija postaje veoma osetljiva prema svakom ponašanju svojih pripadnika koji bi doveli u pitanje njene opšte odnose sa radnicima. Imajući sve to u vidu, radnici preduzimaju akcije koje će izazvati reakciju takve hijerarhije u prilog brzog zadovoljavanja njihovih zahteva. Cinjenica da radnici mogu relativno lako i brzo izazvati takvu reakciju postojećih stmktura dmštvene moći, potvrđuje konstataciju o dmštvenoj polumoći radnika. U institucijama radničkog saraoupravljanja, i u celokupnoj ekonomskoj i političkoj stmkturi, radnici su

44

DR ZORAN VIDAKOVIC