Гледишта

Vrednost estetičke teorije često zavisi od mogućnosti primene njenih fundamentalnih stavova o biti umetničkog fenomena na svet umetničkih vrsta u celini. Ograničenost polaznih filozofskih pretpostavki jednog određenog sistema estetičkih ideja, ograničava mogučnost da slika o estetskom fenomenu bude apsolutno integralna. Otuda je, možda, razumijivo zašto je upravo Kantovo bavljenje estetičkim pitanjima imaio više nade na uspeh nego, na primer, onih filozofa, u kojih je sistem monistički fundiran. Budući „dualističkog" karaktera, subjekt objekt prircde, racionalno iracionalno umetmč'ko delo se jednako malo „otvara” racionalističkom pogledu (Hegel) kao i onom koji umetnost a priori vidi kao izliv onog iracionainog (Schopenhauer). Ni briijantno poznavanje umetničkih vrsta (Hegel), čija je zajednička priroda sagledana u perspektivi saznajne teorije, ni duboko osećanje koje pruža muzika 1 ) nisu ostavili estetički duh spokojnim pred tako složenim i nejasnim estetskim bićem. Iz neuviđanja fundamentalnog prothTečja koje izbija iz srži umetničkog dela (koje mada istoriiski proizvedeno, nastalo u jednom času evolucije duha nema ambicije da ostane samo pojavni, konačni izraz trenutka, već da isto tako kao imanentna negacija postojećeg bude uvek aktualno), u onom stalno novom traganju nezadovoljna duha da dođe do konačne spoznaje o umetničkom biću, ukorenjena je zabluda da sve stvoreno, budući nastalo u istoriji, mora u samoj toj istoriji prestati da živi svoj besmrtni život. Svestan opasnosti dogmatske vere u mogućnost apsolutnog domišljanja suštine umetničkog, savremeni estetičar pri izricanju fundamentalnih principa mora imati na pameti moguonost njihove dalje razrade i, čak, prevazilaženja. Linija javljanja estetičke misli stalno je pratila progresivnu liniju filozofije —■ budući njen deo, mada je u samoj istoriji estetičke misli nešto manje evidentan karakter progresivnosti. Primera ima dosta. Dobro uočen problem estetike u kritičkoj filozofiji Nemaca, u kojoj je i inače slučaj da je „ ... izri č ite suprotnosti uvek iznosila kao ono prvo, a sintezu razmatrala više kao problem nego kao rešenje” 2 ), posle pokušaja da se ona monistički zasnuje kao sredstvo u izvršenju moralnog imperativa, jer nas, prema Fichteovom gledanju, umetnost „čini samostalnim i ispunjava moralnim krajnjim ciljem” 3), svoje konačno rešenje i stvarnu sintezu ima u Schellingu. Međutim, tu se odmah prekida linija napretka. Schellingova filozofija je

1) Iracionalistička teorija, polazeći od nje, vidi umetnost u celini, kao fenomen intuitivne negacije racionalnog. 2) Hinrich Knittermeyer. Schelling und die romantische Schu 1 e, Miinchen, 1929, str. 181. 3) Kuno Fischer, Geschichte der neueren Philosopbie. Fichtcs Leben, Werke und Lehre, Heidelberg, 1900, str. 506.

284

SRETEN PETROVIC