Гледишта

kao inicijalnim žarištem naše nestabilnosti iz kojeg su sledovali potresi u svim, pa i u najvitalnijim procesima čitave reprodukcije. Osvrnuli bismo se, prvo, na referat dra Nikole Miljanića pod naslovom „Monetarno-kreditni aspekt stabilnosti”. Već iz samog naslova je vidijivo da je težište bačeno više na teorijsko prikazivanje i ispitivanje mogućnosti uticanja monetarno-kreditne politike nego na analizu uzroka naše konkretne kreditne inflacije. Mada i o njoj ima dosta govora, nairočito 0 njenoom najnovijem razvoju, dr Miljanić je, pre svega, zaokupljen nastojanjima koja u aktuelnom trenutku i bliskoj budućnosti treba da povrate i održe privrednu stabilnost, uz više puta izraženu želju da se time ne umaoji optimalna stopa privrednog rasta. Kao lice koje oseća odgovornost za akcije koje se preduzimaju ili će se preduzeti, on se ne zaustavlja samo na kreditno-monetarnini merama, koje, prema njemu, mada imaju prvorazredni značaj, ipak nisu i ne treba da budu jedine, već traži da one budu koordinirane sa merama na ostalim sektorima privređivanja. On njih izričito pominje i analizira. To su, pored pravilne novčano-kreditne politike, plan i pianske mere u pogledu politike osnovnih strukturnih usklađenja na polju proizvodnje, pravilna politika raspodele dohotka, fiskalna politika sa svim njenim elementima od uticaja na stabilnost i pravilna politika prema kretanjima u platnom bilansu. Na dilemu da li su povećanje cena, opadanje produktivnosti rada, preširoka investiciona delatnost i druge slabosti uzrok kreditnoj inflaciji ili su njena posledica, on odgovara evazivno, upoređujući je sa starom filozofskom nedoumicom o tome šta je pre nastalo: „kokoš ili jaje”, i smatra da proglašavati inflaciju uzrokom predstavlja, doduše, veoma rasprostranjenu, ali i veoma „uprošćenu logiku”. On često personificira neke elemente kao što su cene, robrii promet, privredni rast i slično time što tvrdi da one „traže” određenu veću količinu novca ili potrebnu količinu novca, kao da su to neke nezavisne varijabile, a ne plod naše volje i politike. Mislimo da je u takvom postupku naročito opasna teorija o „potrebnoj količini novca” i da nam je ona nanela mnogo zla. Jer koja je to količina novca koja je „potrebna”? Potrebe za novcem intenzivno oseća svako od nas i one su praktično neograničene. Jednome je novac potreban za investiranje, drugome za zalihe, trećem za lične dohotke itd., i zahtevati od kreditnog sistema da sve te potrebe zadovolp znači otvoriti kase 1 usvojiti jedan predlog iz 1955. godine koji je, srećom, odbačen, a koji je predlagao da se odobri kredit „svakom koji traži” pošto će svako tražiti samo onoliko koliko mu je potrebno za proizvod-

214

»B MILOS VUCKOVIC