Гледишта

KREDITNO POLITICKE DILEME Iz kreditno-monetame grupe naveli bismo tri referata (četvrti, prof. dra Žarka Mrkušića, pod naslovom „Neka pitanja na alternativu: prilagođavanje deviznog kursa direktna kontrola”, posvećen je pretežno spoljnotrgovinskim odnosima), odnosno svega dva, pošto se sadržina našeg referata, kao trećeg, već nalazi na ovim stranicama. Uz to bismo obuhvatili još neke nedavne publikacije koje pristaju uz našu temu. Ovde bismo hteli samo još da dodamo da inflacioni proces smatramo kao neku vrstu fundamentalnog oboIjenja celokupnog privrednog organizma. Jedina „dobra” strana kreditne inflacije sastoji se u lakoći s kojom se pomoću nje trenutno može rešiti bezmalo svaki finansijski problem. Prostim odobravanjem izvesne sume novca na žiro-računu ili štampanjem novčanica brzo se može zadovoljiti svaki zajmotražilac. Ta lakoća i jeste glavni razlog što je ona bila tako česta i rasprostranjena. Ona stvara podlogu za „komotno privređivanje” kako je to nedavno lepo rekao drug Crvenkovski. Međutim, ta lakoća pretvara se posle izvesnog vremena u neku vrstu bumeranga u obliku mnogobrojnih štetnih posledica. Prva nezgoda baš i jeste u tome što se ti štetni efekti ne manifestuju odmah, već tek posle izvesnog vremena kad se nova tražnja potpuno izrazi na tržištu roba i usluga. Druga je u takozvanoj inflacionoj spirali, jer jednom pokrenuta i stalno i dalje pothranjivana, ona počinje sama sobom da se širi i übrzava, pošto povećane cene povlače povećane troškove proizvodnje i potrebu za novim kreditima, povećani krediti povećanu novčanu masu, a ovi, opet, povećanu tražnju i novo skakanje cena. U takvoj klimi slabi borba za proizvodnost rada, jer skok cena donosi lake zarade i pokriva sve nedostatke • —• ato se može smatrati kao njeno najrazomije dejstvo. Preko toga ona deluje kao nepravičan porez na sve primaoce fiksnih dohodaka, favorizuje dužnike i kažnjava štediše, omogućava držanje nekurentnih i spekulativnih zaliha, kalkulaciju pretvara u spekulaciju, podiže budžetsku, investicionu i ličnu potrošnju iznad realnih mogućnosti, rastapa investicione fondove, pasivizira bilans plaćanja, poništava zdrave kriterijume pri donošenju investicionih odluka, slabi međusobnu konkurenciju i nagomilava administrativne mere i poduhvate koji postepeno iskrivljuju ekonomske zakonitosti i deformišu čitavu reprodukciju. Eto, zbog ovih razloga (a ima ih još) mi vemjemo da —■ imajući u vidu vremensko trajanje našeg inflacionog procesa, njegov tempo zahuktavanja, njegovo dugo ignorisanje i štetne navike koje stvara u shvatanjima i akciji našu preterano liberalnu kreditnu politiku možemo s pravom smatrati kao „epicentrom", tj.

213

KREDITNA POLITIKA I STABILNOST PRIVREDE