Гледишта

vno-vaspitne mreže u novoj Jugoslaviji pratio je njezin nizak kvalitet. Dmštveni organi godinama nisu primećivali da je taj nekvalitetni kvantitet jedno od centralnih uskih grla našeg dmštva. Iz njega sledi ili puževsko napredovanje ili čak stagnacija prosečne čovekove kreativnosti na svim podmčjima od privrede do samoupravljanja. Takve tendencije još više je učvršćivala jednostrana teza da je obrazovanje samo pasivna posledica privrede i politike. Na njoj su izrasli i uprošćeni zaključci da obrazovanje mora biti nekakav fotografski snimak postojećib radnih mesta i stanja privrede i uprave (a ne da ih takođe dinamički menja) i da su radne organizacije ovih podmčja zadužene za neposredno usmeravanje školstva. Na tim i sličnim stavovima gradila se ekstenzivna školska praksa, npr., veliki broj studijskih smerova, predmeta, sa velikim brojem novih časova i predavača bez kvalifikacija, a koji su imali da direktno „spremaju za radno mesto”. Teza da je čovekovo stvaralaštvo (i njegove pretpostavke: obrazovanje i vaspitanje) isključivo podređeno privredi-tehnici, imala je odjeka i u prvom predlogu za reformu školstva 1965. godine. Taj predlog bi doneo uniformnu nivelizaciju čitave omladine na kvalitetnom niže i tehnicističkom nivou. Usled opštih ekstenzivističkih težnji došlo je do mnogih pojava devalorizacije obrazovanja i vaspitanja u našoj draštvenoj i kadrovskoj strukturi. Kadrovi na svim podračjima od privrede, preko uprave, do školstva imaju mnogo raanje obrazovanja nego što zahtevaju njihova radna mesta. I u privredno razvijenim delovima Jugoslavije ima dosta privrednih i upravnih funkcionera, pa i školskih radnika starih tek 30 do 40 godina sa vanredno niskim obrazovanjem. Nije, dakle, reč o onima koji usled objektivnih razloga bede, revolucionarnog rada zaista nisu mogli učiti. Takve osobine jednog dela vodećeg sloja koje ujedno podstiču i njegove birokratsko konzervativne težnje objektivno sadrže opasnost dmštvenih tenzija i sukobe sa onima koji imaju više istinske stmčnosti. Zvanične odluke i predlozi o školsrioi (o reformi, visokim školama, zajednicama obrazovanja) često su spremani u uskim km govima izvan redova prosvetnih radnika. SamoupravIjanje i neposredna demokratija bili su na ovom podmčju u velikom zaostatku, što je sastavni deo njegovog neadekvatnog mesta u dmštvu. Zaključak; politička zbivanja oko školstva danas nisu površinska, nego zadiru u opšte i suštinske strukture društva. A naše današnje koncepcije o ulozi i prirodi dmštvene kritike, koje smo pomenuli, mogu biti realno ocenjene baš u tom dmštvenom okvim. 111 U dosadašnjim diskusijama prosvetni i naučni radnici su često pozivani na „umerenost” i na „konstruktivnost”. A pojedinim od tih radnika ponekad se činilo da su bili „suviše glasni" pa su se gotovo uplašili sopstvenog glasa. Ta kritika kntike i „samokritika” bila je nesporazum, samo trenutno

241

JEDNO NOVO ISKUSTVO DRUSTVENE KRITIKE