Гледишта

uveden u prava i dužnosti profesora na Ekonomskom fakultetu tek 1. maja 1967. godine, i to ne zato što je, možda, neko od mene zahtevao da tako postupim, već zato što ja sam na tome pre nisam insistirao. A nisam insistirao upravo zato da mi neko ne bi prebacio kako sam vraćen zbog „grešaka u postupku”. Ja sam strpljivo čekao da se na nadležnom mestu izričito reši i bitno pitanje pitanje ima li ili nema povrede autorskog prava, i tek kad je i to pitanje rešeno (razume se, u moju korist), ja sam preuzeo svoju dužnost na Ekonomskom fakultetu i počeo da koristim i prava. Činjenice, navedene u ovoj tački, opšte su poznate, pa treba sa razlogom pretpostaviti da su bile poznate i dru Stojanoviću, i on će morati da objasni zašto ih je prećutao. 4. Najzad, dr Stojanović u svome napisu insistira da je tvrdnja o mojoj moralnoj nepodobnosti ostala neoborena jer se, navodno, Sud i nije upuštao u raspravljanje bitnog pitanja, tj. pitanja povrede autorskoga prava; on čak dozvoljava sebi i ocenu kako su izvesni moji postupci bili „svakako ne mali plagijat asistentovog rada”. I ovde dr Stojanović propušta da javnost obavesti o činjenici da je do kraja aprila 1967. godine pred Okružnim sudom u Beogradu vođen spor, i to upravo o pitanju povrede autorskog prava pok. Lazića, koji se završio tako što su tužioci povukli tužbu i odrekli se od tužbenog zahteva, s tim da ih je Sud obavezao da mi naknade sve pamične troškove. Da li dra Stojanovića treba podsećati na to kakvo pravno dejstvo ima i šta konkretno znači povlačenje tužbe i odricanje od tužbenog zahteva, ili, da postavim pitanje dmkčije, nije li baš njegova dužnost bila da i o tome obavesti javnost, kad se već prihvatio toga posla? Hteo bih da javnost obavestim još i o tome da meni zaista nije bilo stalo do toga da se sa dr Stojanovićem raspravljam pred sudom. Ja sam mu, naime, iako po godinama mnogo stariji, a nesumnjivo uvređen i oklevetan već prvim njegovim napisom, pred sudom ponudio da ću tužbu povući, pod uslovom da se on izvini. Umesto da se izvini, on je napisao nove uvrede i klevete od kojih sam u ovom mom odgovom pomenuo samo neke, štedeći, koliko god sam mogao, prostor časopisa.

Dr Vojislav Petrović

U Beogradu, 3. januara 1968. godine

PISMO REDAKCIJI