Гледишта

imalo slijediti. Zbog toga birokracija nastoji kritici prije svega osporiti moralno pravo, dakle, želi je degradirati u njezinim ljudskim pobudama. Zadržavši jedino za sebe postojede realne mogudnosti za društvenu akciju, birokracija svim silama želi ostvariti svoju iskljudivu vlast nad kriterijima za nju. Kako kritika izvan riječi tih mogućnosti nema niti iz svoje prirode za njima teži, jer bi se u suprotnom vrlo brzo izjednadila sa samom biti birokracije, to ju dijabolidno lukavstvo upravo za takve težnje optužuje. ’lnteligencija iza svojih humanističkih fraza sakriva zapravo birokratske namjere i teži, u . krajnjoj liniji, osvajanju vlasti u društvu’. Ta je optužba jedno od onih sredstava koje je vrlo efikasno inteligenciju i ; njezinu riječ vraćalo u rezer' vat. Optuživana, ona se mora[ la braniti, dokazivati da joj 1 kao socijalnoj grupaciji vlast, i mod nad ljudima i stvarima i nlje ni na kraj pameti, i tako zse poslije svakog ozbiljnijeg 5 pokušaja uvijek nalazila na ? sporednom. Ilzložena neprestano sumnjidcenju, inteligencija je unutar Trezervata gradila sistem slodbodnog izražavanja pomodu asimbola koji su do kraj a ravzumljivi samo unutar rezervaita, a birokracija, ukoliko ih je irazumijevala, shvadala je njidhovu nedjelatnost i činila se dkao da se kritika na nju opde ä ne odnosi... Još teža optuždba od one za smjeranje vlasti Zljest ona po kojoj kritika ima ■cpoliticke namjere. U bezlično(3ti te optužbe ima nešto tajiraovito, zastrašujuće, i od nje äse inteligencija najgrčevjtije ccbrani, jer inteligencija je u rsvom rezervatu na teremi naLuke, umjetnosti, diste teorije, a to je daleko od svake polibike! Ona politiku pomalo precire a mnogo je se više boji 9 er je naučila na njezinu hirordtost, dok birokracija politirxu uzurpira, od sredstva prarn cilj, od pragmatidke politiike manipulacije svoj duhovni DÄcrizont. Birokratska je poliiiika uvijek progresivna, a svas a kritika ima rea.kc',onarne o'iolitidke namjere. Živedi u za>vvorenoj, rezervatskoj slobo-

di kao spoznatoj granici, spoznatoj nužnosti, inteligencija se nije dovinula do toga da demistificira pojam politike, da mu dade pravu mjeru i kaže; jest, misao i rijed iz koje naslojimo ima i političku namjeru, s naglaskom oas na tome ’i’. U političkora društvu riieč sa sebe ne moze stresti političku namjem. Mjoj ne smije bdti dovoljna samo nezainteresirana deskiipcija lenomena, niti je desknpcija sama može izvesti jz rezervata.” PUTOVI REVOLUCIJE br. 9/1967.

MITJA RIBICIĆ: KP Slovenije i Osvobodilna fronta slovenskog naroda; Dr JANKO PLETERSKI: Osvobodilna fronta slovenskog naroda i program ujedinjene Slovenije; ELZA TOMAC: Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije u aneksionom razdoblju; MATIJA URADIN: O radu dlanova KPJ u emigraciji u međuratnom razdoblju (1918 1941); MIHAEL SOBOLEVSKI: Prilog pitanju organizacionog razvitka JNOF Hrvatske 1944—1945; Dr IVAN BABIĆ: Sovjetski Savez 1928. u očima najutjecajmieg ameridkog filozofa; ZLATKO CEPO; O nekim problemima suvremene sovjetske nauke o društvu; MLADENKA ŠOLMAN: Neki aspekti dedogmatizacije unutar KP Francuske; STANISLAVA KOPRIVICA-OŠTRIĆ: O listu „Komunista” i majskom spisu „Oslobođenje”; MIRA KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Kartoteka regesta dokumenata nastalih djelovanjem KPJ i SKOJ-a između dva rata u IHRPH; MARI JAN RASTIĆ i BISERKA MILINKOVIČ: Dva neobjavljena dokumenta iz fonda Centralnog komiteta KPH.

SOCIOLOGIJA br. 3—4/1967.

RADOMIR LUKIĆ: Problem humanizacije društvenih odno-

505