Гледишта

se svuda oko nas, što preti da nas zarobi u postojećem. Svedoci smo prevlasti raznih varijanti pozitivizma i pragmatizma na svim područjima društvenih nauka. Treba da se postaramo za to da sociologiju prožmemo vise fiiozofskim nego naučnim duhom. Kao naučna i stručna disciplina (svejedno da li na funkcionalističkim ili marksističkim temeljima), sociologija se pre ili posle izvrgava u ideologiju, u lažnu, iskrivljenu svest o postojećem. Za to ima dovoljno primera i kod nas i na strani. U stvari, naš najpreči zadatak treba da bude u tome da doprinesemo buđenju interesovanja za jednu drugu mogućnost, za jednu sociologiju koja neće biti nikakva posebna nauka u smislu jedne određene oblasti znanja i istraživanja u postojećem sistemu nauka, nikakva posebna struka u smislu jedne određene grane delovanja u postojećem sistemu podele društvenih delatnosti, već praktička životna mudrost u najširem i najplemenitijem smislu reči, to jest postojano i predano promišljanje i nastojanje da čovek sudeluje u bitnom zbivanju svoga vremena, dakle, jedna svojevrsna duhovna snaga koja porn aže čoveku da bude stvarni učesnik u životu sredine kojoj pripada, koja osmišljava i podstiče Ijudsku praksu, koja doprinosi očovečenju ljudskog sveta. Sporedno je hoće li se ovo promišljanje i nastojanje i dal je nazivati sociology om ili nekako drukčije, recimo fenomenologijom epohalne svesti, proučavanjem stvarnog sveta, kritičkom teorijom društva, istorijskim mišljenjem ljudske situacije, ili prosto živom, delotvornom utopijom. Važno je da se ima na umu jedno: da se u okviru ovako sbvacene sociologije uspostavlja izvorno jedinstvo ljudskog iskustva, da se tu savlađuje suprotnost između različitih sfera života, da se tu ostvaruje pravo, istinsko pomirenje teorije s praksom, misli s delanjem. Potpuno sam svestan toga da ovom tvrdnjom ne otkrivam nikakvu neooznatu zemlju, da ne donosim ni šta bitno novo. Slična zamisao blesne s vremena na vreme na raznim stranama sveta, delom u okviru vodećih socioloških tabora, delom nezavisno od njih. Moglo bi se, čak, reci da je odvajkada postojala ovakva vrsta sociologije, ovakav način umnog uvidanja stvarnosti, ovakav oblik misaono-delatnog uzletanja iznad postojećeg. Utopijska svest je stara gotovo isto toliko koliko i sam čovek, tako da bi možda vredelo založiti se za pokusaje da se čovek odredi kao prevashodno utopijsko biće. Treba li uopšte uveravati koga da je svest s one strane postojećeg bitno ljudska manifestacija, da čovek živi kao čovek samo ukoliko pomišlja na ono drugo mogućno, ukoliko nastoji da prodre u ono sto se skriva, što izostaje, ali što je stvarno već po tome što omogućuje i samo postojeće? Ali treba se dobro zamisliti nad tim što je sociologija kao živa, delotvor-

389

OBNOVA SOCIOLOGIJE U DUHU UTOPIJE