Гледишта

nego naučna teorija. To je jedan bitno filozofski uvid u ljudsku situaciju u uslovima građanskog sveta, pa čak i vise nego samo uvid; to je živa, delotvorna vizija jedne mogućne ljudske zajednice. Drugim rečima, to znači da Marksova misao ne može da se uklopi ni u kakav naučni okvir, bilo da je posredi uža ili šira naučna oblast. Postupi li se tako, izneverava se njen dub. Na taj način se ona već unapred umrtvljuje, oduzima joj se dinamičnost i životnost, a ne samo da se osiromašuje i iskrivljava njen sadržaj. Uopšte uzev, grdna je zabluda da treba stvarati neku marksističku sociologiju. Cak kad bi to i bilo mogućno, to ne bi vredelo truda. Iz poštovanja prema Marksu, treba se kloniti takvog pokušaja. Na taj način bi se, možda, donekle mogao poboljšati i proširiti pojmovno-teorijski okvir građanske sociologije, ali to bi neizbežno značilo pasti na njene grane, prihvatiti njen stil, povinovati se njenim zahtevima, nastaviti njenu misiju. Pitanje je čak i da li je mogućno i potrebno stvarati marksističku političku ekonomiju, marksističku nauku o državi i pravu, i tako dalje. Rekao bib da je sam zahtev za stvaranjem marksističkih dmstvenih nauka u sebi protivrečan. Tu se svesno ili nesvesno pretpostavlja da se prema Marksu treba odnositi kao i prema svakom drugom naučniku, da treba nekako dopuniti, dograditi i produbiti njegovo delo (naravno, pored ostalog i pozajmljujući sa strane), s obzirom na to da on sam nije ni bteo ni mogao da u pojedinostima razvije sve te posebne društvene nauke. Kakve li ironije! Oni koji bi toliko hteli da budu uz Marksa, odvajaju se tako nepovratno od njega. Isto to važi i za zahtev da se izgradi neka marksistička filozofija. Kao da je Marks bio nebrižljiv i prema samoj filozofiji u kojoj bi trebalo da je utemeljeno celokupno njegovo delo. U stvari, Marksova misao se nikako ne može svesti na stari, nasleđeni oblik nauke, na jednu osobenu misaono-kategorijalnu strukturu koja je nastala nod okriljem novovekovne filozofije, jer bi to značilo da je Marks bio idejni zarobljenik građanskog sveta koji je bteo da prevlada. Prema tome, ostaje da se otvoreno zanitamo: Sta, zapravo, očekujemo od sociologije? Kak\oi sociologiju hoćemo? U čemu je prava vrednost sociološkog poziva? To je osnovno, ključno pitanje kome treba da posvetimo svu pažnju i sve snage. Nadaimo se da nije prekasno pitati se za tako ne.što, da jos postoji mogućnost odstupanja od opštih struja i tokova našeg vremena. Nema nikakve sumnje da je akademsko priznanie sociologije i njeno uključivanje u institucionalni sistem nauke i obrazovanja izazvalo i kod nas iste posledice kao i druede u svetu. Daleko od toga da možemo biti zadovoljni onim što je tu, što raste i razvija

388

DR MIHAILO ĐURIC