Гледишта

štvu; ili 2) može se ići za približavanjem i pomirenjem ovih teorijskih stanovišta, u uverenju da je potrebno i korisno stvoriti jednu jedinstvenu teoriju Ijudskog društva u kojoj bi oba stanovišta bila očuvana kao njeni momenti. Opšte je poznato da je dosad mnogo učinjeno i na jednom i na drugom planu, da su mnogi zastupnici i jednog i drugog stanovišta temeljno razmotrili obe ove mogućnosti. Pitanje je da li bi se uopšte moglo naći još nešto što niko od njih nije uzeo u obzir. Međutim, sve se ne svršava na tome. Ne treba misliti da su ova dva mogućna puta bitno različita, da se načelno razilaze, iako vode drukčijim konkretnim rešenjima. Tačno je upravo obmuto. Nezavisno od toga hoće li se izabrati prva ili druga mogućnost, krajnji rezultat može biti samo manji ili veći doprinos sociologiji u smislu njenog daljeg naučnog razvoja. Tako postaje sasvim jasno zašto pitanje o odnosu između funkcionalizma i marksizma ne zaslužuje da mu se pokloni velika pažnja. To pitanje ostaje, naime, u okviru naučnog načina mišljenja, ono se povodi za naučnim i stračnim zahtevima. Tu se prećutno računa s tim da sociology a treba da bude nauka, i ništa drugo. Najveća teškoća je upravo u vezi s tom prećutnom pretpostavkom. Da se dobro razumemo. Nema nikakve sumnje da je sociologiju mogućno razvijati kao nauku i struku, da je takva, dakle, naučna i stmčna sociologija našla svoje mesto u postojećem sistemu društvenih nauka i da uživa opšte priznanje u svetu. Ali veliko je pitanje da li možemo i da li treba da se spokojno svrstamo u redove onih kojima je stalo do takve sociologije. To nije samo zbog toga što bi to bilo suprotno duhu izvornog Marksovog shvatanja. Tome se ne možemo mimo prepustiti ni zbog toga što kao ljudi treba da težimo objedinjavanju životnih funkcija, treba da se suprotstavljamo svemu što nas odvlači od pravog Ijudskog zadatka. Ali zadržimo se još malo na samoj temi „Funkcionalizam i marksizam”. U najmanju ruku, treba reći da ona zavodi na pogresan put, da svako poređenje u tom okviru ostaje na površini stvari, budući da neizbežno gubi iz vida ono što je najvažnije. Zahtev koji se tu postavlja sasvim odgovara načinu mišljenja koji je svojstven funkcionalizmu, ali nimalo nije u skladu s Marksovom mišlju. Tako se samo stvara pogrešna slika da je Marks bio naučnik u današnjem smislu reči, da mu je bilo stalo do unapređenja nauke kao posebnog oblika društvene svesti, da je iz njegove misli mogućno destilisati razne naučne teorije, već prema potrebi trenutka. Međutim, ništa dalje od istine. Niti je Marks bio naučnik po današnjoj meri i ukusu, niti se njegova misao može lako razlučiti na sastavne delove. U tome i jeste sva nevolja. Jer, dok je funkcionalizam, doista naučna teorija, Marksova kritika otudenja je sve drugo pre

387

OBNOVA SOCIOLOGIJE U DUHU UTOPIJE