Гледишта

na taj način stvorim jednu jedinstvenu sociološku teoriju. Doduše, činjenica je da sam ved onda izričito upozorio na ograničenu vrednost takvog po kušaja 1 ). Za ovih nekoliko proteklih godina moje se mišljenje promenilo utoliko što danas malo verujem i u ograničenu vrednost takvog postupka. Po sebi se razume da glavni izvor mojih sumnji nije u tome što poređenje ovakve vrste zahteva izuzetan intelektualni napor. Svaki pravi istraživački poduhvat je težak i mukotrpan. Sto se, pak, tiče našeg pitanja, treba priznati da tu postoje znatne teškoće. Pre svega u pogledu samih „izama" koje treba porediti. Funkcionalizam je jedno veoma staro, ali i sasvim neodređeno teorijsko stanovište. U poslednje vreme, to stanovište je pretrpelo velike promene. Nije isto Parsonsov, Mertonov, Dejvisov ili Guldnerov funkcionalizam. Isto tako, marksizam je vise jedna zbirna imenica, jedan opšti naziv za raznorodna shvatanja, nego jasan, određen i jedinstven sistem misli. Postoje veoma različiti zvanični i nezvanični pravci u marksistidkoj tradiciji. Danas malo ko veruje da takozvani istorijski materijalizam predstavlja jedino legitimnu varijantu marksizma. Očigledno je da u pogledu polazne tačke situacija nije ništa bol ja na ovoj drugoj nego na onoj prvoj strani. Bilo kako bilo, ova dva „izma” se mogu zajedno razmatrati, ako je nekome ved stalo do toga. Takvih pokušaja je dosad bilo u vise navrata i, po svemu sudeći, to je uvek privlačna tema za mnoge. Sasvim je mogućno da pri tom igraju mnogo vedu ulogu politički nego čisto naučni motivi. Ovo zbog toga što je funkcionalizam vodedi teorijski pravac u zapadnoevropskoj i američkoj sociologiji, dok marksizam, bar formalno, zauzima isto mesto u sociologiji istodnoevropskih zemalja, pa se dobija utisak da se na taj način suodavaju Zapad i Istok, da se na taj način odmeravaju intelektualne snage kapitalističkog i socijalistidkog sveta. Ne potcenjujući nimalo težinu i ozbiljnost takvog poduhvata, treba redi da se funkcionalizam i marksizam mogu staviti jedan pored drugog. Da bi se pristupilo poređenju, potrebno je samo jedno: oba stanovišta moraju se najpre svesti na nekoliko bitnih tačaka, mora se otkriti njihovo sociološko jezgro. Naravno, mnogo je lakše postidi saglasnost u pogledu bitnih tadaka funkcionalizma nego u pogledu bitnih tadaka marksizma, bududi da se u ovom drugom sludaju mora pribedi drastidnom uprošdavanju. Ali, dođe li se do nekog sporazuma u tom pogledu, onda ostaju samo dve mogudnosti: 1) može se uporno insistirati na tome da funkcionalizam i marksizam nemaju nideg zajednidkog, da su to dve nepomirljivo suprotne teorije o ljudskom dru-

')Problemi sociološkog metoida (Beograd: Savremena škola, 1962), str. 295.

386

DR MIHAILO ĐURIC