Гледишта

uljuljkujući čoveka sjajnim obećanjima i garantujući mu nužan uspeh u dostizanju najviših Ijudskih ciljeva. On čini bespredmetnim njegovo zalaganje i njegov angažman. Zato ni jedna ni draga filozofija nisu istinski okrenute budućnosti niti mu pmžaju pravu perspektivu. U stvari, čovek ne može b ; ti sve niti činiti sve što hoće. Nisu sve mogućnosti jednako dobre i nisu mu sve date. Postoji jedan dijapazon mog mogućeg delovanja ko ji uslovljava moju slobodu izbora, ali to nimalo ne olakšava moj izbor: on je težak i odgovoran, naša sloboda je realna i strašna. Od nje zavisimo mi pa, prema tome, i naš Ijudski svet. Pozitivni egzistencijalizam „budi u Ijudima osećaj umerenog rizika te manju sklonost razočarenju zbog neuspeha kao i veličanju uspeha, te ih podstiče na istraživanje na svakom podračju, efikasnih sredstava za rešenje vlastitih problema” (73). Treba zato pronalaziti „tehniku Ijudskog saživljavanja” (nekad zvanu mudrost) a to jc uvek i bio predmet filozoflje. U tom smislu moguće je vodič naših izbora i odluka, on nas upozorava, podstrekava, nadahnjuje isto toliko kohko u nama budi izvesnu zebnju i nelagodnost. On diktira angažman. Pozitivni egzistencijalizam bi trebalo da pmži valian kriterijum za izbor egzistencijalnih mogućnosti. Razurae se, ne konačan, definitivan, iscrpljujući, ali ipak usmeravajući, orijentišući. Jedini mogući kriterijum izbora u vrednovanju mogućeg bio bi opet moguće (moguće vrednuje moguće, jer je Ijudska egzistencija moguće). Ovaj kriterijum bi dalje uticao na konstituisanje tehnika koje bi se primenjivale sa relativnim uspehom na norme i pravila ponašanja. Ukazavši na prednost i značaj kategorije mogućnosti u našem životu, Abanjano nastoji, kroz čitavu ovu knjigu da pokaže njenu prisutnost u nauci, kao i u umetnosti i filozofiji XX veka. Nauke kakve su matematika i fizika nisu joj u tom pogledu izmakle.

U matematici.se proizvoljno biraju osnovni postulati i taj izbor je slobodan. Izabrana pretpostavka je valiana samo dotle dok se prvobitan izbor može obnovitd i zadržati. U protivnom se napušta. I u fiziku su podrle mogućnost i verovatnoća i tako zamenile nužnost koja je njoj vladala u XIX veku. Na ovom mestu Abanjano ukazuje na Ajnštajnovu speciialnu kao i opštu teoriju relativnosti, zatim na kvantum mehaniku. U osnovi, fizika se više ne bavi opisivanjem fenomena kao što je to ranije bio slučaj; njihovo određenje je relativdrano koordinantnim sistemom merenja koji upotrebljavamo, a kroz merenje i istraživanje mi ih određujemo i menjamo. Tako, neprikosnovena naučna činienica XIX veka postaje u XX veku samo mogućnost merenia i izračunavanja, a ontološki predikat se transformiše u mogućnost verifikacije. Posmatrajući umetnost kao komunikaciju, kao jezik, Abanjano i na ovom području utvrđuje kategorijalni horizont mogućeg i slobode. Jer jezik nije u nekom nužnom odnosu sa stvarnošću, već samo u mogućem. I baš u tom beskrajnom spektru mogućih relacija simbol stvamost, objekt, u toj slobodi odnošenja d veza nćdazi umetnost svoj neorestani izvor i inspiraciju. To je i njena polazna tačka i njen cilj. I filozofija je danas u kategorijalnom horizontu mogućnosti: egzistenoijalizam, pozitivizam, instmmentalizam pa, čak, i Bergsonov spiritualizam. Novo prosvetiteljstvo (za razliku od prosvetiteljstva XVIII veka) prihvata problematičan karakter filozofije, jer ga sma tra ukorenjenim u samoj stvarnosti. On zato podstiče filozofska istraživanja na pronalaženje i otkrivanje sredstava i instmmenata koji će omogućiti čovekovu uspešniju orijentaciju u svetu i humanizaciju sveta.

669