Гледишта

mala na stvaranie i razvoj'jugoslovenske države između dva svetska rata.

dr slavoljub cvetković

nikola abanjano

MOGUĆNOST I SLOBODA

nollt, beograđ, 1967. Nikola Abanjano, savremeni italiianski filozof, naziva svoju filozofsku misao „pozitivnim egzistencijalizmom”. Misleći o čoveku i njegovom položaiu u svetu i životu, napisao je veliki broj dela koja duboko zadiru u sve tokove današnjih filozofskih pitanja: „0 iracionalnim izvorima mišIjenja" (1923), ~La fisika nuova” (1926), „Principio de la Metafisica” (1926), „Struktura egzistencije” (1939), „Uvod u egzistencijalizam”. ..Metafizika egzistencije” (1946), a to su samo neka od njih. Delo „Mogućnost i sloboda” je zbirka članaka sakuplienih od 1946. do 1956. Sve njih objedinjuje i usklađuje jedna jasna misao: mogućnost, odnosno kategorija mogućnosti je u osnovi svih Ijudskih postunaka; bez nje ne bi bilo ni izbora ni slobode. Ona prožima i nauku, i filozofiju, i umetnost. Ona je ukorenjena u samoj stvamosti. Treba je samo eksplicirati u njenim specifičnim modalitetima i time omoguoiti filozofiji da postane vodič Ijudskih delovanja. Akcentujući kategoriju mogućnosti Abanjano će neprestano biti u kontroverzi sa naukom i filozofijom XIX veka, kada je nužnost bila kategorija koja je zaokupljala naučne i filozofske umove.

Zato se on kroz ovo delo neprestano suočava kako sa filozofskim sistemima koji tvrde apsolutni i jednoznačni determinizam, koji su, stoga, zatvoreni i ograničeni i koji garantuju slobodu, progres i sreću kao darove same prirode, božanstva ili duha, tako i sa egzistencijalizmom u njegovoj negativnoj i pesimističkoj varijanti, tzv. negativnim egzistencijalizmom. On otkriva njegovu jednostranost i čudan pa radoks u koji ga ona odvodi, jer pledirajući za slobodu, opet upada u nužnost od koje toliko zazire. Nije bolje sreće ni hrišćanski egzistendjalizam, koji, tvrdeći predodređenost Ijudskih vrednosti, u stvari, tvrdi njihovu nužnost. Kroz ove obračune i pored njih neprestano se potvrđuje kategorija mogućnosti. Njena definicija je: „moguće je ono što može biti i ne može biti i samo kao takvo jeste”. Pozitivni egzistencijalizam mora strogo da vodi račrma o ovoj dvopolnosti pojma mogućnosti, o njegovoj pozitivnoj i negativnoj strani, da bi izbegao opasnost da se transformiše u nužni determinizam, da ne bi postao optimistička i utešiteljska filozofija ili, na drugoj strani, pesimistička reč o životu. Jer jedino nam mogućnost otvara izbor. I onda samo od naše odluke i stava zavisi hoćemo li izabrati dobro ili rđavo. Za naš izbor nam niko i ništa na svetu ne može dati garanciju. Tu je i veličina i lomnost čovekovog bića: On mora biti svestan riskantnosti svog položaja, on mora oprezno i mudro birati pa ipak uvek biti svestan mogućnosti promašaja i grešenja. Ovaj negativni aspekt, strah od promašaja i pri tom od odgovornosti istakao je negativni egzistencijalizam i tu leži i njegova zasluga i njegov nedostatak. Ostajući na mučnom osećanju teskobe i proričući neuspeh, on onesposobljava čoveka za konstruktivni životni stav; isti rezultat postiže i racaonalistički romantizam XIX veka.

668