Гледишта

ražava, a to je pluralizam ideja o smislu postojanja: vitalizma, kao i nihilizma, vere, kao i apsurda i očaj a, onog što je vredno, kao i onog što je ništavno, zdravog i patološkog, herojskog, kao i defetističkog i dešperatorskog itd. ... Međutim, dok je avangardizam na planu umetničkog stvaralaštva u punom procvatu, maksimalno ostvarivan, isto to se ne dešava, ili se ne dešava do kraja, na planu, na primer, filozofije, etike, politike. U ovim oblastima svako autohtonije izneseno mišljenje odmah izaziva razMčite predumišljaje, nervozu, a ponekad i sumnje. I to je, dobar razlog da se zatim razmišlja o nelojalnosti i neprivrženosti naše ili jednog dela naše reprezentativne inteMgencije. Ako je nedvosmisleno jasno da sve ove oblasti u svom središtu imaju isto tako čoveka i njegovu sudbinu u svetu, ostaje i danas nerazjašnjeno pitanje: odakle potiče razMčiti status koji oni imaju u odnosu na ambiciju da se realizuju kroz intelektualnu situaciju avangardizma i pluraMzma. Ili, konkretnije: Zašto, na primer, jedna „Nova Paskvelija” Živka Cinga, kao umetničko delo, izaziva ushićenje na sve strane i zašto bi sve te ideje koje ova proza nosi u sebi izaživale ne samo revolt, otpor već i pokudu, kao publicistika, na primer, bilo sociološka, politička, etička ili, konačno, filozofska... Zašto je to tako ili bar približno tako?” Odgovor Stardelova na ovo pitanje ukazuje na tri izvora nesporazuma u vezi sa problemom avangardizma naše inteligencije. Prvi nesporazum proizlazi iz utvrđenog uverenja u nas da biti marksist znači „ ... daseodnosiš prema živoj Marksovoj misli na teološki i ashetološki način, zatim, njega da citiraš, njega da suprotstavljaš kao argument mišljenju sabesednika itd. Ali ono što, u stvari, bitno i autentiono izražava duh Marksa, duh intelefctualca-revolucionara koji je duboko usidren u svoje vreme kao kritička svest o njemu, onaj aktivistički duh koji sa svakom izrečenom i napisanom rečju traži da se

izmeni postojeći red stvari, onaj duh koji u sadašnjosti projektuje penmanentno nove i drugačije mogućnosti današnjeg i sutrašnjeg sveta, takav je duh mnogo manje supsumiran u pojmu marksista, tako da upravo njegovo odsustvo, odsustvo tog i takvog Marksovog duha, omogućuje da kod nas zadugo bude egzistentna ona intelektualna iM kvaziintelektualna tradicija u kojoj se od intelektualca tražilo da misli ono što je već smišljeno, da govori ono što je već rečeno.” Drugi razlog leži u teorijski neraščišćenom odnosu marksizma kao monističkom pog!edu na svet i pluralizma, ne kao filozofija ill filozofski sistem, već'kao jedna neophodna demokratska klima u kojoj jedino može slobodno da egzistira autentično mišljenje. I, konačno, treći razlog leži u tome što se nesklad između inteligencije i politike često sugerira kao nesklad između dve posebne i divergentne sfere sfere čistih ideja i sfere društvene prakse, kao dve sfere po sebi, sui generis. „Prema tome, zaključuje Stardelov, najbitnije pitanje odnosa inteligencije i politike nije u tome da se pobegne od prakse u svetu ideja kao u njenom raju, a praksa da se prepusti politici kao njenom paklu, već u tome kako da se angažuje kod menjanja te prakse, a da pri tom ne izgubi svoju samostalnost, slobodu i autentičnost?"

PRAKSA br. 1/1968.

VUKAŠIN MICUNOVIĆ; BiIješke o Cmoj Gori i njenoj kulturi; VIDAK VUJACIĆ: 0 etosu i tradiciji; BRANKO PRNJAT: Kultura u samoupravnom draštvu; MILADIN PEROVIć; Neka pitanja naše kultume politike; MIHAJLO BRAJOVIC: O planiranju razvoja kulture u Cmoj Gori; MARKO ORLANDIC; Dosadašnja iskustva i pravci daljeg kretanja u privredi; BRANKO KOSTIĆ: Orijentacija na stručne kadrove zahtjev refor-

687