Гледишта

Filozofsko postojanje omogućeno institucijom nameće i nove vrijednosti koje se brkaju sa filozofskim. Istraživač više ne ide za tim da živi svojom mišlju, nego da je zanatski što korektnije domisli prema zahtjevima institucijske redakcije. Njemu je važnija originalnost rješenja negoli njena istinitost. Težnja k savršenom nije više ono zbog čega se prodire u bit postojećeg. Biti onaj tko potpisuje misao kojom se ulazi u stručne primčnike postaje vrijednosnom orijentacijom ovakvog rada. Šanse u njemu utoliku su veće što je uspon u hijerarhiji sigumiji, što se, dakle, više boravi u profesionalnom filozofije, a manje u onom što je filozofsko. Institucionalni filozof i nema svog filozofski deklariranog stava, nego svoj stav saznaje iz zadane lektire. U tome i jeste razlog što smo obasipani citatima, što se bez citata razgovor više i ne smatra filozofskim. To shvaćanje je tako duboko ušlo u način filozofskog saobraćanja da se ni otpor stereotipiji citatologije nije mogao pmžiti dragačije nego nizom citata. Baš kao da je, npr., marksista onaj tko svoje poglede saznaje čitajući Marksa, a ne onaj čiji su pogledi u bitnim stavovima jednaki Marksovima. Tako se disciplina, građanska poslušnost, uvažavanje organizacionog predstavlja odjednom gotovo kao sama filozofičnost. I stvarno: mnoge se egzistencije koje institucija filozofije upošljava mogu tek iz tog aspekta shvatiti. Bilo bi utješno saznati da institucionalizirani filozof svojim profesionalnim boravljenjem u različitim filozofskim pogledima uspjeva ostvariti makar odnos jednog estete. Ma što govorili o položaju filozofije u suvremenom dmštvu, nećemo se kretati u filozofiji samoj, nego tek u njenom sociološkom komentam. Sociološke primjedbe ne dotiču ono što je filozofsko u filozofiji. Sociologija filozofije ne razrješava ništa u samoj filozofiji, ona ostaje u svim svojim komentarima van biti filozofije. Čak i ono filozofsko shvaćanje koje se mijenja zavisno od političkog uvodnika dnevnih novina ne može biti diskvalificirano kritikom koja ne bi bila filozofska, ma koliko da su očiti nefilozofski elementi koji je određuju. Tvrdnje koje smo iznijeli neće, dakle, filozofiji kao takvoi ništa oduzeti. Od filozofskog nastojanja ne ostaje zabilježena u povijesti etička čvrstina filozofskog uvjerenja, nego nešto dmgo: novost i dubina nazora. Đordano Bmno nije postao velika ličnost filozofskog svijeta time što se u dosljednosti svog stava dao spaliti, nego po onome što je tvrdio i po načinu kojim su te tvrdnje bile iznesene. Njegova filozofija ne bi bila ništa manje vrijedna da se ponio kao kukavica i pristao na samopokajanje. Ili: zar bi išta značilo za povijesnu vrijednost Kantove filozofije da se on sam nije pridržavao svoiih nrincina? Nije malen broj imena u povijesti filozofije čije biografije

570

JOSIP MARINKOVIC