Гледишта

veoma rado zaboravljamo, a ipak to ništa ne oduzimlje značaju teza po kojiraa su ušli u povijest. Orijentacija filozofiranja na ispunjenje neophodnih zahtjeva znanstvenog rada bit će, dakle, opravdana, tj. opravdana u onome u čemu je filozofija znanstvena, u čemu je ona povjesničaru relevantna, u čemu može doživljavati razvoj i biti suočena sa dosegom tuđeg razvoja. I same vrijednosti po kojima se istraživač orijentira, ne više vrijednost osvjedočenosti i istinitog, nego težnja da bude übilježen u priručnik, prihvaćanje dijalektike znanstvenog rada sa čitavim sklopom koji smo djelimice naveli, postaju tako neizbježnim fenomenima institucionalizirane filozofije. Primjedbe koje smo institucionalnoj filozofiji postavili neće, dakle, filozofiji, ukoliko je ona znanost, ništa oduzeti. One nas jedino mogu navesti na to da se oprostimo od još jedne iluzije: iluzije o plemenitosti filozofske egzistencije u suvremenom svijetu. Razbijanje je te iluzije, međutim, veoma značajno. Društvena po.djela rada, iz koje proizlazi institucionalnost filozofije, do te mjere utapa čovjeka u masu svakodnevnih zadataka da njegovo životno orijentiranje snagom vlastite znatiželje dolazi u pitanje. Stoga je veoma važno znati da li je filozofija, kako je ona kao znanost organizirana, u stanju da bude odgovor na egzistentna pitanja suvremenog čovjeka. Može li ona izloženosti njegovog postojanja pomoći? Filozofija je bila uvijek smatrana i nazorom na svijet. Je li to ona još uvijek? I kao znanost? Ono čime se čovjek izdiže nad sve ostalo u redu postojećeg je njegovo znanje o sebi, njegova svijest. U tome je on izuzetan fenomen svog svijeta. Svijest ga o samom sebi oslobađa neposredno vezanosti za konkretnost trenutne situacije i uvrštava ga u red zbivanja koje se raspinje nad pojedinačnošću časovitog. Između onoga što je dato čovjek sam odabire mogućnost kojom se uvrštava u nov red postojećeg. Svaka odluka za moguće nosi nepodjeljivu odgovornost i rizik. Upravo se njima čovjek oblikuje u svojoj Ijudskoj biti. Rizik kojim čovjek svoju moguću Ijudskost dovodi u postojanje sadržan je u vrijednosnoj orijentaciji po kojoj to čini. Čovjek je stoga osuđen na traganje za njenim važenjem. Traženje istinitog, vrijednosti koja orijentira, njeno nalaženje i življenje postaju tako presudan nemir Ijudskosti čovjeka, nemir kojim se gradi neponovljivost u njegovom biću. Oyo intimno pitanje čovjekovog postojanja smatralo se filozofskim. Ali onaj tko bezazlen uvaži principe orijentiranja institucionalne filozofije osuđen je da već u prvom njenom obrtaju ostane nasamaren i ismijan s „nazorom od jučer", kao s lažnom novčanicom. A treba li podsjetiti da se avantura bezazlenog nije pokazala samo smiješnom, nego i veoma

INSTITUCIONALNOST FBLOZOFUE

571