Гледишта

opasnom? Očito je da je riječ o izvjesnoj dvojnosti koja stvara nesporazume. Podijeljenost ekspertize i samog osvjedočenja u traženju istine veoma je stara. Već se u Evanđelju govori o učenim poznavaocima knjiga „farisejima i književnicima" i Kristu koji sobom svjedoči istinu. Ovaj je raspon očit i u odnosu ovlaštenog tumača božje voIje, svećenika, prema vjernicima. U izrazu „katedarski filozof’’ i „školska filozofija” prisutno je nešto od toga rascjepa. No, mada je sam sukob star, u nečem je on ipak bitno nov. I farisej, učeni poznavalac svetih knjiga, tumač istine, bio je ispunjen vjerom, bio je osvjedočen. A i najprostodušniji vjemik ima mogućnosti neposrednog obraćanja bogu. U tome je on, štaviše, i privilegiran. (Kaže se: blago siromašnima duhom jer je njihovo kraljevstvo nebesko.) Institucija, međutim, ne zahtijeva osvjedočenost eksperta. Ona isključuje i neposrednost kontakta. Znanost ne pozna blaženstvo bezazlenih. Opstojanje u suvremenom životu toliko nas uvlači u specijalizirane radnje da nam ekspert postaje nezamjenjivi posrednik. On je dorastao do tumača kojeg nije moguće izbjeći ni onda kada je mišljenje koje izriče uvijek identično mišljenju generala, samo što se, kako to kaže Kolakovski, izriče poslije njih. Ekspert je, dakle, mnogo odlučniji posrednik negoli je to ikad bio svećenik ili ma tko drugi. On svoje sudove izriče s apsolutnim autoritetom znanstvenosti, i kao da njima više nema priziva. Osmišljanje je vlastite osobnosti silom institucionalnog autoriteta dovedeno u pitanje. Društveni mehanizam specijalizacije ne dozvoljava javni opstanak neprofesionalne misli koja bi svojim dometom prelazila trenutne rezultate nogometnih utakmica. Zatvoreni krugovi eksperata predstavljaju uigrane ekipe koje se međusobno podržavaju igrom uzajamnog hvaljenja. I samo onaj tko poštuje profesionalna pravila igre institucionaliziranog mišljenja može doći do riječi. Tako vladajuća „društvena svijest” trenutka mrvi svaku nezavisnu i vlastitu misao. U ovakvom mehanizmu uvijek će više vrijediti profesionalno opremljena laž nego jednostavnost osvjedočene istine. I onaj koji sraisao svog postojanja dovodi u pitanje, onaj koji se još uopće pita, prisiljen je da brigu svog opstanka nosi u sebi kao zavjereničku nakanu. Osoban je stav prenesen u sferu privatne brige, gdje se još jedino i može održati, a čovjek se pretvara u amatera vlastite istine ili, tačnije, u njenog diletanta. Ali osobna vlastitost je pitanje duhovnog opstanka! Stoga bjegunac od terora monopolizirane, specijalizirane, uigrane, profesionalizirane, citatološki opremljene, institucionalne misli ne vidi druge mogućnosti nego

572

JOSIP MARIKKOVie