Гледишта

da svoju vlastitost drži u statusu društvene ilegalnosti. Njemu ne preostaje nego da o ozbiljnim stvarima govori još samo neozbiljno. U tome, možda, i jeste onaj značaj koji naše vrijeme pridaje satiri (da li samo satiri?). Pa kad već govorimo o ozbiljnosti neozbiljnog, neka nam bude dozvoljeno da se prisjetimo Bernara Šoa: svaka je profesija zavjera protiv laika. Covjekova egzistencija realizira se odlukom za vrijednost i rizikom koji se tom odlukom preuzimlje. A upravo to institucionalizirani nazor na svijet, čovjeku oduzimlje. Zbog toga je „zavjera protiv laika” u profesionalnom traženju životnog nazora svakako najodvratnija zavjera. Ona čovjekovu egzistenciju u samoj njezinoj Ijudskoj jezgri utapa u instituciju. A u čemu se čovjek više otuđuje (u čemu bi se on uopće i mogao više otuđivati) nego u odustajanju od vlastitog duhovnog opstanka? Pa kako onda uopće postojati? Da se obrani osobna nezavisnost duha ima samo jedan jedini mogući put, a to je pobuna. Pobuna protiv svega što se nameće kao naša vlastitost a da to nije, pobuna protiv svega što se predstavlja kao autentičnost našeg bića a da se mi u njem ne nalazimo. Ako nam tek znanstveni put, sa svim onim čemu u dijalektici svog razvoja podliježe, može dati ono po čem se orijentiramo u svijetu, ne preostaje nam drugo nego da se odreknemo znanstvenosti, jer ćemo se u protivnom morati odreći orijentacije. Institucionalizirana filozofija ne može nam pomoći u onome zbog čega se uopće i interesiramo za filozofiju. Ako smo se i pomirili s društvenom podjelom rada u oblasti znanja, ne možemo se pomiriti s podjelom rada u onome što je i oblast Ijudske savjesti. A prihvaćanje rizika vlastitog stava to jeste. Svatko svoj životni stav preuzimlje s odgovornošću koja iz njega slijsdi. Ako bi se i prihvatila misao da je institucionalizirano traganje za istinom našeg životnog nazora jedini i isključivi put kojim je moguće prići zagonetki vlastitog smisla, morala bi se uvažiti činjenica da u suvremenoj podjeli rada ni savršeni instituti nisu više u stanju da prate masu stručne literature iz svojih specijaliziranih područja, masu koja stalno raste. Mora se dozvoliti, bar kao logička mogućnost, da upravo ono što izmiče pažnji institucije, nosi u sebi za sam problem odlučne odgovore. Stoga institucionalizirano istraživanje onoga što čini bitni interes svake egzistencije ne daje nikakve garancije uspjehu, sve ako ga kao metod istraživanja i prihvatimo. Institucionalizirana filozofija, podliježući dijalektici znanstvenog razvoja, ne vodi sintezi, nego, naprotiv: raščlanjivanju i diferenciranju. Njen napredak može se shvatiti kao napredak parcijalizacije, ne kao na-

573

INSTITUCIONALNOST FILOZOFIJE