Гледишта

ukus i sluh, a pri tom dehumanizuju svaki napor za vaspitanje omladine shvatajući vaspitanje u najširem smislu; od pokušaja kultivisanja bilo kog talenta, interesovanja, hobija, sposobnosti, do svakodnevnog ponašanja omladine na ulici, u bioskopu, u kući. Ako je takav način zabave čak i našao svoje pristalice među gledaocima, ne samo da to nije nikakav argument za dalju „zlatnu” praksu već je i dokaz da je potrebno što pre preduzeti mere za određivanje nivoa zabava ove vrste. Jer princip po kome je normalno ono što je opšte i rasprostranjeno, kao ni pojam prosečne vrednosti ovde, u ovakvim emisijama, ne sme da nađe svoju primenu. Alkoholizam je vrlo česta pojava, ali, u stvari, označava ponašanje nezrele, neurotične ličnosti. Isto tako ispoljavanje neukusa, ma koliko bilo rašireno, povlađivanje niskim. prohtevima, korišćenje lažnih efekata i simbola, ne može se uzeti za normalno i zrelo ponašanje. Niko nema ništa protiv takmičarskih emisija i zabavnih emisija na televiziji. Međutim, i te kako smo protiv kada preko tih emisija postajemo svedoci činjenice da je novac postao cilj za šebe i jedini motiv za takmičenje. Pravi i jedini motiv ovakvih kviz-emisija mora da bude utrkivanje u znanju, veštini i sposobnostima, kao što su bile igre na Olimpu, odakle i vode poreklo ovako organizovana takmičenja. Novac je samo nagrada, i ima funkciju opredmećenog znaka da je određeni takmičar svoj zadatak obavio uspešno i ništa više. Ekonomski cilj u takvim takmičenjima ima važnosti samo zato što služi kao dokaz postignuća u jednoj oblasti znanja, merilo uspeha, a nikako nije cilj po sebi niti atrakcija. Ako u jednom trenutku izgubimo kriterij, kao što se to dogodilo u nedavnoj emisiji „Zlatni pogodak”, gde je šampion znanja postao šampion neznanja jer je nagrađen zbog jednog jedinog tačnog pogotka ili, ako je reč o pogotku iz puške, kao rezultat tuđeg vođstva i jednog stabilnog mehanizma preko kojeg se ne mogu proveravati lične sposobnosti izvršioca ako se na ovaj način krše sve propozicije koje treba da sadrži jedna emisija ovakvog tipa, više ne možemo biti sigurni ni u kakav kriterij, i ko zna onda gde je granica do koje se mogu izneveriti osnovni psihološki zakoni o utakmici i nagrađivanju! Kada nagrada postaje cilj, a ne sredstvo, ko može reći da li je nagrada od milion dinara, u vrećici koja je tako primamIjivo zalepršala pred očima milion gledalaca Jugoslovenske televizije da li je taj milion malo ili, možda, mnogo novaca? Jer, Kada se nagrađuje rad, onda je sam rad merilo vrednosti. Kada je nagrada, tj. atrakcija oko dodeljivanja nagrade sama sebi cilj ko može znati kada treba reći „dosta”, gde se treba zaustaviti? U takvom pomeranju kriterija došli smo do toga da se pogodak kojim je prisvojena šarena vrećica sa milionom izjednači sa dugim životom jednog akademika, jednog doktora nauka koji za svoje životno delo primi isti takav milion u vidu sedmojulske nagrade. 604

:, VERA IKONOMOVA