Гледишта

P R E V O D I

roger garaudy

Najprije želim istaknuti okolnosti u kojima se odvija rasprava u Francuskoj o problemima strukturalizma u fazi kada se diskusija ne vodi toliko o tezama Levi-Straussa, koliko o tezama zasnovanim na jednoj interpretaciji stmkturalizma koju bih nazvao apstraktnom i doktrinamom. Ta rasprava pokreće osnovni problem koji se tiče razvoja koncepcije humanizma. Taj problem mogli bismo sažeti ovako: prošle su oko tri četvrtine stoljeća otkad je Nietzsche obznanio da je bog mrtav. Ali da bi se prevrednovale vrijednosti, nije dovoljno usmr■titi boga. Sve vrijednosti nazvane višima, sveukupnost pravila koje čovjek sebi nameće, sve ono udvajanje svijeta koje je, kako piše Deleuze, od filozofije učinilo historiju čovjekovih pokomosti sve je to u cjelini negirano. Negacija života uime viših vrijednosti, bile one božanske ili Ijudske, pretvara filozofiju u represivnu, reaktivnu i negativnu silu. Nietzsche nas poučava da odbacimo tu negaciju kako bismo ponovo našli istovetnost misli i života, života koji bi bio bitno potvrđivanje i stvaranje. Samo ako odbacimo to udvajanje svijeta, rodit će se natčovjek kao bezgranično i beskrajno potvrđivanje, kao neprestano stvaranje. No je li taj natčovjek još uvijek čovjek, to jest ono osobno središte svih misaonih čina, svih inicijativa pomoću kojih se gradi i uspostavlja Ijudska historija? Može li čovjek, u perspektivi koju pokazuje Nietzsche, ostati subjekt spoznaje i historije? Ne treba li potvrđivanje sebe kao subjekta svrstati u iluzije koje je razotkrivao Nietzsche? Dmgi je izvor na koji se poziva strukturalistička stmja Freud. Put od Nietzscheova obznanjenja smrti boga do obznanjenja smrti čovjeka u nekim apstraktnim i doktrinamim interpretacijama strukturalizma prolazi kroz jednu interpre-

STRUKTURALIZAM I „SMRT ČOVJEKA"

821