Гледишта

taciju Freuda koju danas zastupa u Francuskoj prije svega doktor Lacan. Glavni je tekst o kojem je riječ Freudov tekst iz 1917, pod nazivom „Jedna poteškoća psihoanalize.” Freud je za psihoanalizu branio piivilegij ~da je Ijudskom samoljublju, poslije Kopemika i Darwina, namijenila treće veliko poniženje”: poslije kozmološkog i biološkog poniženja, psihološko poniženje. Freud je ovako razvijao svoju misao: tradicionalni je nazor poslije Ptolomeja naviknuo čovjeka da živi u zatvorenom svijetu kojega je on bio centar, i eto taj je Ijudski svijet grubo decentraliziralo Kopemikovo otkriće koje je, na neki način, izazvalo rasprsnuće kristalnih sfera što su do tada čovjeka i zemlju zatvarale u neku vrstu sigurnosne kukuljice. Danas su čovjek i njegova planeta samo beznačajna i smišljena čestica u bezmjemosti galaksija. Dmga etapa: taj je Ijudski svijet zatim decentralizirala Darwinova biologija. Ona je kratku biblijsku historiju od šest tisuća godina čovjekova dijaloga sa svojim bogom zamijenila s dugim razdobljem divlje epopeje života, u kojoj su dva milijuna godina historije i prethistorije prema sadašnjim Laskyjevim procjenama samo jedna epizoda u čitavom razvoju života na našoj planeti i u postanku naše planete u kozmosu. Naposljetku, taj je Ijudski svijet još jednom decentralizirala psihoanaliza; ona daje takm sliku o čovjeku da svakovrsni pravci energije ili povezanih vlakana, što potječu tko zna odakle i otkada, tvore našu dušu sa svojim čudovišnim čvorovima koji su uvijek spremni da umaknu našoj kontroli i da se razvežu. Psihoanalitičar se razlikuje, pisao je Freud, po svojoj vjeri u determinizam psihičkog života, i on pokazuje da je racionalan i moralan čovjek u tradicionalnom smislu čovjek odgovoran za svoje misli i svoje čine fikcija. Poistovjećujući se s instancijama koje su nosioci moralne obaveze, individuum stvara subjekt kao ideal Ja i žrtva je iluzija Nad-Ja koji, kaže Freud, pokazuje najtješnje i najdublje veze s filogenetskim tekovinama, sa starim nasljeđem individuuma. Ukratko, između Nad-Ja, s jedne, i ~Es”, na najnižem nivou, s druge strane, između naloga nadličnog i dinamizma podldčnog, čovjek se više ne može definirati kao subjekt, nego kao struktura. Ja je, kako je pisao još na početku stoljeća Jules de Gautier, nekonsistentna pojavnost, tačka u kojoj se u stanovitom momentu trajanja fiksiraju u nestabilnoj ravnoteži mnogovrsne, složene i neuhvatljive sile. U tom složenom klupku Freud je imao zadatak da pomoću analize razmrsi te sile i da ih shvati kao energiju i kao strukturu. U Francuskoj danas nije u pitanju samo filozofska struja, reč je o pravoj modi. Ona se izražava u djelima analitičara, psihologa, etnologa; književnost i likovne umjetnosti, film pružaju nam danas konkretan izraz tog shvaćanja o odsustvu subjekta. Gledajući neke sekvencije filma „Farenheit 451” činilo mi se da slušam posljednje stranice Foucaultove knjige koje kažu: „Covjek nije više stari problem koji se nametnuo Ijudskom znanju, niti je više konstanta, čovjek je izmišljotina, arheologija našega mišljenja lako dokazuje

822

ROGER GARAUDY