Гледишта

nedavni nastanak i možda njegov skori kraj.” I Foucault zaključuje: „Covjek će nestati kao što nestaje pješčano lice na morskoj obali.” Tako nam je nametnut jedan problem: problem smrti čovjeka. Kako se dotle došlo? U ovom trenutku imamo bar u Francuskoj, i bar kod naših studenata i naših mladih filozofa, zanlmIjiv zaokret. Mogli bismo ga ovako okarakterizirati: završava jedna vladavina, vladavina koja je trajala gotovo trećinu stoljeća, vladavina egzistencijalizma. U Francuskoj odmah nakon oslobođenja, oko 1945 —1946, egzistencijalizam je doživio svoj vrhimac. Veličanje „subjekta” opsjelo je čitavu jednu generaciju koja je, u toku rata i okupacije, mogla imati osjećaj vlastita dostojanstva samo kroz poricanje i pobunu. Nije to bio, dakle, samo pogled na svijet za neke filozofe, nego je to odgovaralo iskustvu koje je proživio velik broj naših mladih Ijudi. Ali kad je trebalo graditi, filozofija egzistencije otkrila je svoju nemoć u humanističkim naukama, svoju teorijsku i praktičku nemoć. Tada je započela oseka. Zaokret se dogodio 1963—1964. Ako je za trećinu stoljeća vodeća riječ, magična riječ, bila subjektivnost, sada je, čini se, magična riječ struktura. Isti takav zaokret od za ka protiv mogii bismo naći na početku XIX stoljeća, kad se vodećoj riječi XVIII stoljeća, mehanicizmu, suprotstavlja romantička tema organicizma. Ali nije riječ samo o modi. Riječ je o dubokoj potrebi koja je nastala istodobno iz teorijskog razočaranja i iz življenog iskustva. Najprije o teorijskom razočaranju; ono je nastalo iz neuspjeha filozofija egzistencije da zasnuju htimanističke nauke. Već u „Bitku i ništavilu” Sartre nam je obećao koncepciju morala. Od pojave „Bitka i ništavila” prošlo je već četvrt stoljeća, a morala nema. Poslije „Kritike dijalektičkog uma” Sartre je obećao osnovu antropologije, ali i nje još nema. Mogli bismo se upitati jesu li po srijedi slučajni ili bitni razlozi. Isključivo pozivanje na „subjekt” odvlačilo je od istraživanja objektivnosti u Ijudskim odnosima, dok je strukturalna analiza opredmećenih Ijudskih odnosa, posebno u lingvistici, otkrila nepobitnu svoju plodnost i dokazala mogućnost izgradnje istinskih humanističkih nauka. Istraživanje i formalizacija struktura omogućavaju u sistemima koje tvore institucije, djela ili vjerovanja da se, pošto su dana izvjesna svojstva, istodobno objasni, predvidi i utvrdi kako su s njima nužno povezana druga svojstva; drugim riječima, to omogućuje da se humanističkim naukama prizna u pogledu digniteta status gotovo jednak statusu prirodnih nauka. Veliko je bilo iskušenje vezati se isključivo za taj privilegirani momenat Ijudske stvamosti, za momenat opredmećenog uma ili opredmećene podsvijesti, u svakom slučaju za momenat strukture, i negirati čak realnost svakog drugog momenta. Levi- Strauss nije nikad zapao u tu pogrešku, bar nije nikad potpuno zapao. On je uvijek bio oprezan. Uvijek je smatrao da se njegova istraživanja odnose na stanovit plan stvarnosti, na plan strukturnih posredovanja, između onoga što on naziva temeljnom praksom društva koja stvara struktu-

823

STRUKTURALIZAM I „SMRT COVJEKA"