Гледишта

re i konkretne prakse pojedinaca, prakse koju oblikuju te strukture. Razborito je rješenje; priznati vrijednost, apsolutnu potrebu proučavanja stiuktura, ali ne isključiti mogućnost i opravdanost postupka koji se sastoji u tome da se od strukture ponovo vratimo Ijudskoj djelatnosti koja strukturu stvara; to jest, umjeti sagledati ono što Levi-Strauss naziva „komplementamošću” struktume i genetičke metode. Ali neki, koji se također pozivaju na Lćvi-Straussa mislim posebno na Foucaulta i Louisa Althussera nisu se držali toga. Oni su od stmkture htjeli napraviti jedini i isključivi momenat spoznaje. I upravo to nazivam apstraktnim i doktrinamim strukturalizmom. Osim teorijskog razočaranja, proizašlog iz nemoći Sartreova egzistencijalizma da zasnuje humanističke nauke, postoji i življeno iskustvo koje objašnjava današnju privlačnost tita strukturalističkih pothvata. Strahovita moć ne samo „mass-media”, štampe, publiciteta, radija, televizije, filma, već i institucija koje se koriste tim sredstvima kako bi uvjetovale razvoj pojedinaca, bilo za ekonomske, moralne ili političke ciljeve sve je to stvorilo faktičko stanje u kojem je strukturama uvjetovano ponašanje Ijudi mnogo očiglednije nego stvaralački momenat. Taj vid iskustva čini se da opravdava pothvat toga apstraktnog strukturalizma. Problem je u tome da znamo treba li graditi teoriju na tom trenutnom zastajanju čovjeka ili gledati mnogo dalje. Hoćemo li, naime, napraviti iz strukture „posredovanje” (da se poslužimo Levi-Straussovim izrazom) koje je neophodno i o kojem nismo vodili dovoljno računa u našim marksističkim analizama, jer smo odmah prelazili na vanjsku uvjetovanost, ili ćemo iz nje napraviti sterilizirajuće otuđenje? To je, po mojem mišljenju, problem. Da bih završio s ovim historijskim aspektima koji su uvjetovali sadašnji uspjeh strukturalizma, htio bih postaviti pitanje koje mi se čini bitnim. Nema sumnje da izvjesni vanjski vidovi življenog iskustva, o kojem smo upravo govorili, u najmanju ruku objašnjavaju, ako ne opravdavaju, doktrinamo tumačenje strukturalizma; oni pokazuju kako u svakodnevnom ponašanju Ijudi dominiraju mnogo više okolnosti, učinci stmkture, nego stvaralački izbor. Ali, je li to jedina dimenzija čovjekova historijskog iskustva? Cinjenica je da smo u takozvanim „industrijskim draštvima" kroz čitavo XIX stoljeće i u prvoj polovici XX stoljeća imali izrazito ekstenzivan razvoj proizvodnita snaga. Straktura proizvodnih snaga ostala je ista, a to se praktički očitovalo u činjenici da su najunosnije investicije bile one koje su omogućavale, na jednoj strani, koncentraciju sve moćnijih i složenijih strojeva, i, nasuprot tome, sve brojnije armije nekvalificirane radne snage. To je teklo tako da je kako je pokazao Marx u „Kapitalu” takav razvoj, takav način proširene reprodukcije kapitala, čovjeka pretvorio u puki produkt strakture, u „tjelesni dodatak čeličnom stroju”. Ne događa li se to isto u ovoj posljednjoj trećini XX stoljeća? U traženju humanog modela tehnološke civilizacije, ne samo teoretičan socijalističkih zema-

824

ROGER GARAUDV