Гледишта

Dok se klasična kultura razvijala u formi nacionalne kulture, da bi tek sa novovekovnim razvojem Ijudskog dmštva bile ostvarene pretpostavke jednog višeg tipa kulture, svetske kulture (tek je s Geteom, npr., nastao pojam ~svetske književnosti”), koja u sebi involvira najviše dometenacionalnih kultura, dotle se masovna kultura, po samoj svojoj prirodi, javlja kao nenacionalna, opšta. To proizlazi iz vezanosti masovne kulture za sadržaje čiji je osnov u individui per se, ne, pak, u individui kao pripadniku neke nacije. „Masovna kultura je stvarno po svojoj prirođi nenacionalna, neetatična, antiakumulatorska. Njeni najvažniji sadržaji pripadaju oblasti ličnih osećajnih potreba (sreća, Ijubav), imaginamih (pustolovine, sloboda) ili materijalnih potreba (blagostanje). To joj baš i daje osvajačku snagu. Svuda gde tehnički ili industrijski razvoj stvara nove uslove života, svuda gde se raspadaju stare tradicionalne kulture, javljaju se nove lične potrebe, traži se blagostanje i sreća” (Moren, str. 178). Upravo je sreća, pojam izrazito nebulozne sadržine, postala onim što Moren sr eć n o imenuje „ideologijom masovne kulture”. Fabrikacija sreće je zadatak masovne kulture. Sverau tome pogoduje i jedna psihološka oznaka ličnosti našeg doba-potraga za ličnom srećom. Ona je veoma čvrst temelj širokog razmaha masovne kulture u savremenom dmštvu. „Sreća je zaista religija moderne ličnosti, neostvarljiva kao i sve religije. Ta religija nema sveštenika, ona radi na industrijski način. To je religija zemIje u eri tehnike, otuda njena prividna profanost, ali svi mitovi koji dolaze s neba su žestoki... Oni predstavljaju ono što se s pravom može nazvati ideologijom masovne kulture, to jest ideologijom sreće” (str. 148). Jedan dmgi momenat takođe pogoduje ekspanziji različitih vidova masovne kulture. On je vezan za bumi razvoj tehnike, za mehanizaciju i auto-

matizaciju proizvodnog procesa. To dovodi do proširenja slobodnog vremena i pojave dokolice. Prazninu, koja time nastaje, vrlo vešto i uspešno popunjava masovna kultura. E. Moren to naglašava: ~Masovna kultura se jedino i trudida popuni dokolicu..., ona upućuje na traženje ličnog smirenja u dokolici, štaviše, ona kultivira dokolicu da postane stil živ o ta” (str. 90). Poznato je da je životnost i postojanost jedne kulture vezana za nepresušnu invenciju i originalnost koju sa sobom nosi izvomo Ijudsko stvaraiaštvo. Autentičnost kulture uslov je njene snage i vrednosti. Kako su prodakti masovne kulture, zbog svoje usmerenosti na zadovoljenje potreba prosečnog ćoveka današnjice, izrazito standardizovani, to je jedan od problema masovne kulture: odnos invencije i standardizacije. Kako biti inventivan kroz standardizovane oblike, na jednoj strani, kako standardizovati invenciju, na drugoj? Odgovor na ovo pitanje razotkriva nam pokretačku snagu masotme kulture. „Protivrečnost invencija-standardizacija je dinamična protivrečnost masovne kulture. To je njen mehanizam za prilagođavanje publici i prilagođavanje publike njoj. To je njena životnost. Upravo postojanje ove protivrečnosti dozvoljava da se shvati taj ogromni stereotipizirani svet u filmu, šansoni, novinarstvu, radiju, s jedne strane, a, s dmge ta stalna invencija na filmu, u šansoni, novinarstvu, radiju, t a z ona stvaralaštva i talenta usred standardizovanog konf o rm i zm a. Jer industrijalizovana kultura sjedinjuje IBresone i Brasense, Foknere i Velse, ponekad ih gušeći, ponekad ih razvijajući” (str. 54). Edgar Moren je u sagledavanju fenomena masovne kulture upotrebljavao različite pristupe, od estetičkog, preko antropološkog, do sociološkog. Nama se čini da ipak dominira ovaj poslednji. Time je nje-

852