Гледишта

vanjem sopstvene sekte, potreba za negovanjem fanatične mržnje prema i najmanjem odstupanju od ortodoksnog kanona koji se u takvoj situaciji već morao formirati. Sve što je drugo i različito od toga kanona postaje u ortodoksnoj dogmatičkoj svesti suprotno d neprijateljsko. Stoga će se nužno događati da se stvamost ne slaže s kanonom, aii i ne manje nužno da će stvarnost biti prokleta i kaštigovana kanonom. Svet će biti od strane dogmatske ortodoksne svesti postavljen na glavu, ali ne u tom smislu da će ona pristati na to da osnovu Ijudskog sveta treba da čini razložno mišljenje, nego u tom smislu što će se ona faktički ponašati tako kao da je svako shvatanje, različito od kanonskog, opasno i grešno po samu Ijudsku stvarnost. Na osnovu rečenog postaje jasnije zašto se dogmatizovani marksist, iako je iz udžbenika dobro naučio da društveno biće određuje dmštvenu svest, ipak uvek ponaša tako kao da je sasvim obrnuto istinito, tako kao da ove ili one ideje, misli, reči određuju društveno biće. Za njega, kao i za fanatičnog hrišćanina, stvarno važi dogma ~u početku beše reč”. Dogmatički marksist je, dakle, faktički strasni privrženik istorijskog idealizma, bez obzira na to što on može sasvim iskreno subjektivno biti uveren da je materijalizam iz primčnika njegov pravi pogled na svet. Tako on na paradoksalan način gleda na one koji sebe smatraju idealistima kao na svoje velike neprijatelje i neprijatelje progresa, iako i za njega, ma šta on o svom stanovištu inače mislio, važi dogma da pojedinačna ili gmpna svest određuje dmštveno biće. Zbog toga se pred sudom racionalno kritičkog mišljenja stanovište dogmatičara pokazuje kao stupidno i neistinito, a njegovo ponašanje kao hipokritsko i paradoksaino. No iako je ono, bez sumnje, takvo, ono je ipak samo posledica, samo epifenomen jednog primarnog i dubljeg istorijsko-dmštvenog događanja bez kojeg dogmatičke svesti ne bi ni bilo na neki dmgi način, osim na onaj u kojem bi ona bila samo neki psihološko-biološki nedostatak. Ako stvamost ne stremi onoj misli koju upravo o njoj imamo, mi ćemo biti skloni da, odričući se racionalno kritičkog stava prema svojoj misli, optužimo prljavu stvarnost koja ne može da sledi naše uzvišene projekte i, ako uzmognemo, mi ćemo je silom terati da ih sledi. Ako nas stvarnost na svojevrstan način demantuje ne prihvatajući ili izopačavajući naše uzvišene projekte, mi ćemo bdti skloni da vemjemo da je neki neprijateljski satana omeo ili pokvario izvršenje naših fantastičnih projekata. Gonićemo veštice ili tražiti žrtvenog jarca. Sklonost takve vrste može biti sasvim bezopasna na individualnom planu, jer je sredina u kojoj se ona pokazuje već po samoj svojoj brojčanoj

714

DR BRANKO PAVLOVIĆ