Гледишта

zacije, ali i njihovu dopunu i saradnju koje opet nisu izvan uticaja navedenih složenih i protivrečnih odnosa, pa i sukoba. Ovakvi odnosi, naravno, pretpostavljaju demokratizam i demokratiju u Savezu komunista i sindikatu, odsustvo svake hijerarhije, komande ili sindikahstičke apolitičnosti, kao i borbu protiv imitiranja, ponavljanja i uzajamne pasivizacije u programima ostv'arivanja delatnosti. U ovom procesu stalne demokratizacije, i to sve više realne i socijalističke, može se postaviti novi antietatistički i antihijerarhijski odnos između Saveza komunista i sindikata; ovi odnosi svih društvenih i političkih organizacija postaju time i jedan od značajnih uslova za opšti razvitak i demokratizam pohtičkog sistema. Bez svega toga nema stvamih mogućnosti da se uspostavljaju samoupravne strukture čija je suština u konkretnim društvenim i političkim samoupravnim odnosima između ijudi.

ULOGA SINDIKATA I SAMOUPRAVLJANJE Sindikat je nastao u zanatskdm radionicama i, docnije, u privrednim organizacijama više ili manje razvijene industrije. Od samog početka sindikat je organizacija transfonnacije privrednih ćelija društva, a naročito položaja radničke klase. U raznim zemljama i raznim etapama svog razvitka, sindikati i sindikalni pokret borili su se za ono što se u anglosaksonskoj laburističkoj, a posebno u gild-socijalističkoj tradiciji naziva „radnička kontrola” i „industrijska demokratija”, a što će u evropskoj tradiciji dobiti savremeniji naziv „participacija”, „samoučestvovanje” ili „učestvovanje” radnika u donošenju određenih odluka bitnih za rad i uslove života u fabrici. Pojedini sindikalni pokreti su u industrijskoj demokratiji i radničkom upravljanju tražili ograničenje kapitalizma ili prolog u socijalizam, dok su revolucionarne tendencije u sindikalnom pokretu u samoupravIjanju izražavale zahtev za kvahtativnom promenom kapitalizma, odnosno vlasničke društvene strukture, i pretvaranje najamnog radnika u jednu vrstu „udruženika” u preduzeću i samoupravljača na osnovu slobodno udruženog rada, ga rantovanog društvenom svojinom sredstava za proizvodnju. Bez obzira na sve nove razlike i mnoge druge povremene ideologije i programe u sindikalnom pokretu pojedinih zemalja, nema stvamog sindikata radničke klase koji se ne postavlja pozitivno u odnosu na transformaciju kapitalističkog i etatističkog preduzeća i koji nema kao osnovnu revandikaciju u svom programu i u svojoj akciji „komitetc preduzeća”, radničku kontrolu i samoupravljanje. To je karakteristika i jugoslovenskih sindikata. Ali jugoslovenski sindikati nisu se do danas određeno i evolutirno postavljali u odnosu na samoupravljanje, a i opšta društveno-politička praksa i teorija nisu se bavile ovim ođnosima. U početku, dok je samoupravljanje više bilo ućešće radnika u donošenju izvesnih manje bitnih odluka u

756

DR JOVAN ĐORDEVIC