Гледишта

tome se,međutim, izgubila iz vida jedna sasvim obična činjenica; naime to da je svaka misao sama po sebi kritična. Poznato je da se u historiji Ijudske misli svaki sledeći mislilac kritički odnosio spram čitave prethodne tradicije i da to ni u kom slučaju nije karakteristika samo Marksovog mišIjenja. U historiji filozofije kao kritičke misli poznatije su mnoge druge što je to Marksova. Kantov kritizicam je, npr., naročito poznat kao jedna kritička misao. Hegel je takođe izvršio radikalnu kritiku cjelokupne prethodne filozofije i jednu korekciju čitave historije filozofije. Međutim, Hegel je pokazao da se snaga jedne misli ne sastoji u njenoj kritičnosti, jer negativno-kritička strana mišljenja ne može dospjeti do same istine. Kritičko mišIjenje uspijeva opovrgnuti zdravorazumsku istinu, istinu onog postojećeg, kako se ono pokazuje zdravom razumu, ali nije u stanju doći do istine kao takve na koju zapravo smjera svako mišljenje. Tu nemogućnost negativno-kritičkog mišljenja da dospije do istine bitka, Hegel je pokazao upravo na analizi strukture onog stvarnog kao istinitog, odnosno kao umskog. Kao što je poznato, jedina stvarnost u Hegela jest ono umsko, a urnsko jeste istinito. Strukturu stvarnog, pak, Hegel sag> ledava sa tri strane. O tome on piše u svojoj Enciklopediji: „Ono iogičko prema formi ima tri strane a) apstraktnu ili razumsku, b) dijalektičku ili negativno-umsku, c) spekulativnu ili pozitivno-umsku. Te tri strane ne sačinjavaju tri dijela logike, nego su momenti svega log i č k o-r ealn o g, tj. svakog pojma ili svega istinitoga uopće. One se sve zajedno mogu staviti pod onaj prvi momenat, tj. pod ono razumsko i naj način držati rastavljene, ali tako se one ne razmatraju u svojoj istini” (Hegel, Enciklopedija, str. 101, par. 79). Ove tri strane realnog, koje je za Hegela ono logičko sadrže u svom odnosu istinu kao takvu. Ni u jednom od ovih momenata napose nije moguće sagledati istinu bitka. No, svakako da se samim tim oni ne mogu međusobno izjednačiti. I tu postoje bitne razlike. Dok apstraktno-razumska strana mišljenja uspijeva sagledati stvarnost onakvu kako je neposredno data našoj svijesti i tu neposrednost stvarnosti uspijeva držati kao samu istinu, dotle dijalektička ili negativno-umska strana mišljenja uspijeva sagledati ograničenost neposredne datosti, pokazati da ona nije ono što po svom pojmu jeste, ali još uvijek ta negativna odredba stvarnosti nije i njena istina. Istina stvarnog sagledava se spekulativnom ili pozitivno-umskom stranom mišljenja. No ova strana nije moguća bez prethodne dvije. lako se tek njome pokazuje istina bitka-stvamog, ipak je ona omogućena prethodnim momentima mišljenja koji su istinu sagledavali i izražavali og-

1004

VOJIN SIMEUNOVIC