Гледишта

međutim, može reći da je Marks, poput čitave one novovjeke prosvjetiteljske filozofije koja se javlja kao reakcija na teološku koncepciju svijeta, umjesto boga, subjekta povijesti vidio u čovjeku. Marks, naravno, na isključuje čovjekovu djelatnost kao bitnu u historijskim zbivanjima, ali i samu povijest ne sagledava kao puki rezultat slobodne Ijudske idjelatnosti. I sama povijest se u Marksa ponekad javlja kao subjekt. Jer nije samo povijest po čovjeku, nego je i čovjek po povijesti. Bitna oznaka čovjeka i jeste to da je on biće povijesti povijesno biće. Ne samo da čovjek „svojim radom, proizvodi povijest već i povijest proizvodi čovjeka.” Covjek to je čovjekov povijesni svijet. Po svojoj prirodi i Ijudskim mogućnostima čovjek ne može biti ništa drugo do ono što je njegov povijesni svijet. Povijesnost je njegova bit to je on sam. Izvan povijesti za čovjeka ne postoji ništa, jer sve što je po sebi izvan Ijudske povijesti za čovjeka je moguće i jeste samo kroz njegovu povijest. Sve što uopšte jeste, moguće je za čovjeka tek po smislu i interesu njegove povijesne situacije. Ono nepovijesno i izvan -povijesno, ono nad-vremeno i izvan-vremeno jeste za čovjeka i ima nekakav smisao po sebi tek u Ijudskom vremenu i na tlu Ijudske povijesti. Čak i ono apsolutno ništa, iz čega sve proizlazi i čemu se sve vraća, moguće je i uopšte jeste tek pod pretpostavkom Ijudske povijesti. Fromova studija je bez sumnje, ona studija koja aktualizira živu supstanciju Marksovog djela, ali joj nedostaje ona misao koja, kao u Marksa, tematizira samu povijest kao pretpostavku cjelokupne problematike čovjeka i svijeta. No, kako je svaka misao po svojoj prirodi sporna, takođe je sporno i pitanje o tome da li je jedna „metafizika povijesti” ono Marksovo pozitivno misaono stajalište sa koga se sagledava priroda čovjeka i njegovog svijeta ili je to jedno negativno-kritičko mišljenje bez pozitivnog stajališta.

VOJIN SIMEUNOVIĆ