Гледишта

vom (mišljenju, lendiraju u smeru suprotnom od filozofije kao 'Stroge nauke, ocoaiko kaiko se ona tek ima koostruiisartii. Najpre ću izložiti Huserlovu krit’iku tih stremljenja a zatim izvršiti anahzu nekih od O'Snovnih ideja fenomenoiogije. Naturalizara je, prema Huserlu, stanovište ,ykoje ne vidii ništa dmgo do prirodu i pre svega fizičku prirodu” (str. 8). Osnovma zamerka kuju mu on upućuje je da naturalizuje svest i apsolutne ideale i norme; sve što je psihdčko, po naturalizm'U, u zavisnosti je od fizičkog, čak i njegova funkcija. Huserl ovde ne ulazi opšimo u kritikn psihologizma koju je izvršio u svojim ,JLogičkim istraživanjima”, ah daje veoma oštar sud 0 naturalizmu. „Naturalizam podučava, propoveda, morališe, reformiše. Ali on poriče ono što svaka propoved, svaki zahtev kao takav, po svom smislu, pretpostavlja ... Besmislenost kod nijega nije očevidna, već je njemu samom sakrivena u tome što on naturališe razum” (str. 9). Istoricizam, nasuprot naituralizmu, apsolutizuje činjenice dz sfere duhovnog života, ah vodi istim skeptičkim teškoćama. Istoricizam relativira važenje pogleda na svet, s obzirom na to da su svi ond uslovljeni prolaznim istorijskim okolnostima, da su deo duhovne struje koja ide daIje, zbog čega ne mogu imati objektivno i apsolutno važenje. Huserl s pravom misli da ovakva argumentacija pogađa i stroge nauke. Dosledan istoricizam doveo bi do jednog beznadnog skepticizma i, najzad, do negacije mogućnosti filozofije kao stroge nauke. Filozofije pogleda na svet, čak i kad se fundiraju na egzaktnim naukama transcendiraju njihove granice i tako se na svoj način udaljavaju od ideala filozofije kao stroge nauke. One imaju pretenziju da odgovore na velike zagonetke života i sveta d da reše sve teorijske, aksiološke 1 praktične probleme čoveka. U tome su veoma bliske antičkom pojmu mudrosti kao

najvišem nivoa životnog istoastva. Takva „svetska mudrost" ili pogled na svet nije samo delo pojedinca, već piipada široj kultumoi zajednici u kojoj vrši teleološku funkciju. Dosadašnje filozofije su bile filozofije pogleda na svet, ali najviši interesi kumaniteta, misli Huserl, zahtevaju realizovanje jedne strogo naiućne filozofije koja treba 'da dma onu funkciju koju su imale filozofije pogleda na svet. ,i F'Undamenjtalne ideje fenomenoiLO'glje su: intencionalnost, intuicija .ili uviđanje suštdna i metoda redukcije. Brentanovu ideju o intemcionalnosti svesti sa izvesnim m'Odifikacijama usvojio je i Huserl. Svaka 'svest je eo i ps o svest o nečemu. Šta znači ovaj stav? Već je Parmenid tvrdio da je misao uvek misao o nečemu, ali to kod njega stoji u vezi sa identifiikadijom mišljenja i bića. Mora se imati na umu da se Huserl kreće u okviru antinomija gnoseologije, postavIjenih na jedan netradicionalan način. Svest o kojoj govori Huserl nije empdrijska svest, kao predmet istraživanja eksperimentahie psdhologije, nego čista svest, transcendentalna suhjekti'vnost. 0na nema nikakve „sadržaje” i „atome” na 'koje bi se dala razložiti, kao što je verovala asocijativna psihologija, koja je stajala u najbhžem srodstvu sa klasdčnim empirizmom Loka i Hjuma, niti je, pak, sedište kategorija i čistih opažanja a periori, kao što je mislio Kant. Pa ipak, čista svest nije prazna, budući da je uvek upravljena na nešto, da je „svest o”. Ono na što je svest upravljena nikako joj ne može biti transcendentno, jer bi to protivrečilo njenoj definiciji. Problem odnosa svesti i bića ne može se rešM pretpostavkom neke realnosti s one strane svih intencionalnih aktova svesti i prema kojoj bi se oni morali naknadno odnositi, jer bismo se tako, u najboljem slučaju, vratih na Kantovu koncepciju stvari po sebi sa svim njenim protivrečnostima, a u najgorem slučaju jednom naturalizmu kojd brdše razli-

1028