Гледишта

lozofije ikoja je, narajvno, knala svoje Jsorene i van filozofije, Huserl pokušava da prevaziđe svojom fenomenologijom. Fenomenologija nije ništa drugo do pokušaj kon'Stituisanja filozofije kao stroge nauke. Da -taj pokušaj, uprkos Huseadovom razočarenju pri kraju života, nije bio samo „prosnivan san” pokazuje broj sledbenika, kao i mnoštvo uticaja skoro u svim sferama duhovnog stvaralaštva. petar živadmović

b.d. parigin

SOCIJALNA PSIHOLOGIJA

lenizdat 1967.

Knjiga koja je u Sovjetskom Savezu doživela obiman tiraž i dva izdanja, jer je prvo razgrabljeno u roku od nekoliko nedelja, a, po rečima izdavača, namenjena je svima koji se interesuju za nove pravce istraživanja u filozofskoj, psihološkoj i sociološkoj literaturi može da privuče pažnju i našeg čitaoca ukoliko želi da se upozna sa specifičnim razvojem socijalne psihologije u ovoj zemlji i ukoliko je spreman da se oslobodi predrasuda koje kod nas još postoje kada je u pitanju sovjetska psihološka nauka. Svoju knjigu Parigin je podelio u četiri veća odeljka, a podelu je izvršio na osnovu problema koji, po njegovom mišIjenju, predstavljaju osnovne probleme socijalne psihologije. To su: 1. njena istorija, 2. metodologija, 3. teorija i 4. pitanja koja su vezana za primenu teorije na različite oblasti socijalne prakse. Zato je najprirodnije da i mi, u nameri da ovu knjigu prikažemo čitaocima, pođemo u razmatranjima ovim redom.

ISTORIJA SOCIJALNE PSIHOLOGIJE KAO NAUKE

Po rečima Parigina, potreba za razradom socijalne psihologije na naučnoj osnovi ispoljila se u Sovjetskom Savezu odmah posle oktobarske revolucije. Poznato je da su događaji koji su pratili rusku revoluciju značili slobodu za ispoljavanje mnogih originalnih ideja, pojava, ličnosti. Stvarala su se vehka dela ruskog filma, u likovnoj umetnosti rađali su se pravci kojima nije bilo sličnih na Zapadu i koje je Zapad kasnije prihvatio kao avangardu, a u oblasti naučnog rada preduzimana su rrmoga istraživanja čiji su rezultati osvetljavali i neka fundamentalna pitanja iz oblasti socijalne psihologije. Javila su se imena naučmka za koje se i danas smatra da su zadužili nauku; Behterjev, Celepanov, Artemov, Rajsner i mnogi drugi.

Već prvih godina postojanja sovjetske psihologije odvojUe su se dve linije u rešavanju pitanja socijalne psihologije: idealistička, koju je razvijao psiholog i filozof G. I. Celepanov, i materijalistička, koja je predstavljena refleksologijom psihijatra V. M. Behterjeva i reaktologijom psihologa K. N. Komilova. Kritika ovih stavova bila je recipročna i uzajamna. Idealistički pogledi G. I. Celepanova bili su podmgnuti kritici od strane V. M. Behterjeva, K. N. Komilova i J. V. Frankfurta. Ali je i Celepanov, sa V. A. Artemovom i M. A. Rajsnerom, smatrao da ima dosta osnova da kritikuje njihov tretman materijalističke socijalne psihologije koji je bio u duhu mehanicističke psihologije. Celepanov je smatrao za neophodno da se odustane od daljeg pokušaja objašnjavanja psiholoških pojava mehaničkim spajanjem %iološke psihologije sa socijalnom, kako je to činio Behterjev i predlagao da se objašnjenje složenih drušU'enih pojava potraži u radovima osnivača marksizma. lako je, kako piše Parigin, ovakav zahtev Celepanova bio opravdan, jer je bivalo sve jasnije da je socijalnu psihologiju potrebno izgraditi na drugoj metodološkoj osnovi, on sam je ipak bio u velikoj zabludi kada je mislio da

1030