Гледишта

je dovoljno samo sjediniti marksizam sa već postojećim teorijama i različitim faktografskim materijalom koji je bio sakupljen u XIX veku i stajao naučnicima na raspolaganju. Od takve smeše nije se mogla dobiti naučna osnova socijalne psihologije. Uskoro se pokazalo da od shvatanja značaja koje učenje marksizma ima socijalnu psihologiju do naučnog odi'eđenja mesta koje ona treba da ima u marksističkom učenju o društvu, kao i određenja kakav treba da bude marksistički prilaz pitanjima socijalne psihologije postoji velika razlika. Pozivanje na Marksov autoritet nije moglo da izbavi metodologiju od nedoslednosti koje su se pojavile u prvim radovima sovjetskih naučnika iz oblasti socijalne psihologije. Neki su autori pokušavali da izmire i spoje pojedine postavke marksizma sa psihologijom ponašanj a (Kornilov) ,drugi da ovu sintezu izvrše sa elementima frojdizma (Rajsner), treći sa idejama organizmičkog pravca u psihologiji (Vojtolovski). Svi su se oni trudili da u okviru jedne psihološke škole, jednog pravca, primene principe koji leže u osnovi dijalektičko-materijalističkog tumačenja shvatanja društvene psihologije. Neuspeh ovakvih pr\dh pokušaja obeshrabrio je naučnike i oni su vrlo brzo došli do zaključka da je socijalna psihologija inkopatibilna sa marksizmom. Zbog toga ne samo što su prestali da se bave problemima socijalne psihologije već su, kako piše Parigin, dngnorisali i sve ono što je sa aspekta socijalne psihologije bilo vredno u idejnom nasledstvu osnivača marksizma. Bile su tada izrečene vrlo oštre osude koje su bez pogovora stavljale tačku na sva pitanja o mogućnosti odvajanja psihologije od ideologije, psihologije i sociologije, na pitanja o nesposobnosti biheviorizma i introspektivne psihologije da reše neka osnovna pitanja, o pogrešnim pokušajima spajanjafiziologijevišenervne aktivnosti sa istorijskim materijalizmom i sl. Ovakvim stavom bio je onemogućen

svaki dalji rad u oblasti socijalne psihologijeu Sovjetskom Savezu. Od 30d;ih godina do naših dana nije bio publikovan nijedan rad iz ove oblasti. Išlo se čak u drugu krajnost. Tako se u jednom udžbeniku o dijalektičkom i istorijskom materijalizmu, izdatom 30-tih godina tvrdilo da sam pojam „društvena psihologija" pa čak i sama reč „psihičko” otvara put idealističkom učenju 0 „podsvesnoj” pa čak i „nesvesnoj” psiha. Atmosfera administracije i dekreta koja je bila zavladala u društvenim naukama i koja je, po rečima Parigina, „... okovala stvaralačku inicijativu, rađala dogmatizam i strah da se pozabavimo složenim i važnim pitanjima...”, zahvatila je tako i probleme među kojima su se nalazili i problemi socijalne psihologije. Osim toga, negativan odnos prema socijalno-psihološkoj nauci koja se razvijala izvan granica Sovjetskog Saveza doveo je do potpunog odricanja i onih podataka koji su bili rezultat eksperimentalnih ispitivanja i koji su se bazdrali na činjeničkom materijalu. Tek posle XX zasedanja KPSS, piše Parigin, otvorene su mogućnosti za šira istraživanja u oblasti materijalističke socijalne psihologije. Zadatke u ovoj novoj etapi razvoja sooijaIne psihologije Paiigin je formulisao na sledeći način: 1. prevladati negativan odnos prema društvenoj psihologiji kao objektu istraživanja i kao nauci; 2. obnovitd vredne materijalistdčke tradicije u oblasti socijalne psihologije koje su utemeljene i u radovima osnivača marksizma-lenjinizma 1 u radovima sovjetskih psihologa i filozofa u periodu od dvadesetih do tridesetih godinja; 3. postavljanje i razvoj metodoloških i teorijskih problema, kao i problema primenjene socijalne psihologije na osnovu marksizma-lenjinizma; 4. aktivizacija napora kako filozofa tako i psihologa u borbi sa reakcionamim i idealističkim koncepcijama buržoaskog pravca u socijalnoj psihologiji. 1031