Гледишта

vno preispita sve dileme koje postoje u teorijskoj mish oko ovog problema, autor polemiše sa nekoliko prigovora koji osporavaju tačnost i relevantnost Marksovih teorijskih stavova, polazeći od postojeće situacije u kapitalističkim dm štvima. Za naše razmatranje izdvojićemo samo dva, koja nam se čine bitna, kako sa stanovišta važenja Marksove teorije danas, tako i sa stanovišta dalje interpretacije samog autora. Prvi prigovor osporava Marksovu hipotezu o sve većoj i snažnijoj klasnoj polarizaciji koja će uslediti sa razvojem kapitalizma; dragi, pak, negira tezu o sve jačoj revolucionamoj svesti radničke klase koja će se razvijati kroz permanentan konflikt sa buržoazijom sve do uništenja kapitallzma kao društvenog sistema. Pri tom se neodrživost Marksovih stavova argumentuje sledećim činjenicama: 1. Produktivnost modeme industrije dovodi do povećanja životnog standarda radničke klase, što utiče na smanjivanje jaza i üblažavanje konflikta sa buržoazijom time što dovodi do slabljenja revolucioname svesti radničke klase. 2. Pojava „nove srednje klase” kao posledica nove tehnologije takođe deluje u pravcu umanjivanja suprotnosti između dveju klasa, nasuprot Marksovom predviđanju da će u budućnosti srednje klase sasvim iščeznuti. “ Botomor nije spreman da se plsloži sa teoretičarima koji J prihvataju validnost prvog L dokaza. Istina je da se može govoriti o povećanju život’ nog standarda radničke klase ■ i da se njen sadašnji materijalni položaj nikako ne može porediti sa onim u Marksovo doba. Industrijski razvoj i veća produkcija i ovde su uneli velike promene, ali te promene ni u kom slučaju nisu takve jačine da mogu da dovedu do izjednačavanja i brisanja klasnih razlika kako to misli Lipset. Promene u standardu radničke klase došle su, pre

svega, kao rezultat razvoja niza društvenih službi čiji je cilj obezbeđivanje normalnih društvenih uslova egzistencije radnika i njihovih porodica, kao što su: zdravstveno i penzijsko osiguranje, lekarska zaštita i nega, prosvetne ustanove itd. Mogućnost korišćenja ovih usiuga je ono što prvenstveno utiče na promenu statusa radnika, koji na taj način postaju konsumenti opštedruštvenih dobara. Međutim, iza ovih promena ne stoji i promena u raspodeli nacionalnog dohotka u korist radničke klase, kako to iznose teoretičari koji se pozivaju na ove činjenice. Drugo je pitanje koliko se ovo poboljšanje životnih uslova reflektuje na svest radnika o pripadnosti određenoj klasi. Ovde se srećemo sa argumentima o opadanju revolucionamosti radničke klase, o njenoj težnji da se identifikuje sa buržoazijom, sa tzv. tezom o „poburžoaciji'' radničke klase. Koliko su ova mišljenja tačna i odgovaraju stvamom stanjui kakav stav zauzima autor prema njima izložićemo u vezi sa trećim pitanjem. U pogledu prihvatanja drugog argumenta Botomor ispoljava manje rezervi, bar što se tiče prihvatanja činjenice postojanja „nove srednje klase”, mada sa druge strane nije spreman da njene posledice ua klasnu stmktum suviše optimistički tumači, što je slučaj sa nekim teoretičarima. Postoji opšte prihvaćeno mišijenje prema kome se pojava „nove srednje klase” tumači velikim izmenama u tehnološkom procesu proizvodnje, s jedne strane, i centralizacijom upravljanja i mkovođenja dmštvom, s dmge, što stvara veliku potrebu za razvojem tercijamih delatnostii zapošljavanjem administrativnog i stmčnog osoblja. Postavlja se pitanje kako deluje javljanje novog sloja na dotadašnju draštvenu stmktum? Botomor smatra da to nesumnjivo utiče na üblažavanje oštrog rascepa između osnovnih klasa time što pojačana mobilnost na hijerariiijskoj lestvici, pa samim tim i osnovne klase postaju jedna