Гледишта

društvu i nekritički prošimjemo preko granica njenog važenja. Kroz tu prizmu sindikat se vidi kao protagonist izvornih Ijudskih potreba radndka, radničke solidamosti, i dmgih Ijudsbih i društvenih vrednostd, koje često pod pejorativnim imenom ~s o c i j a I a” stoje naspram oporih i bezdušnih zakona ekonomije. Priznaje se da je ta uloga korisna, pa i neophodna kao neka vrsta t a m p o n a s obzirom na dejstvo objektivnih etkonomskih zakonitosti da bi se u b 1 až i 10, donekle humanizovaJo to dejstvo u odnosu na radnike; ali se pri tome pretpostavlja da to, po pravilu, znači i ograničavanje racionalnosti, ekonomičnosti i dmgih načela i kriterijuma kojih se mora držati tržišna privreda, odnosno „racionalna organizacija” proizvodnje i rada. Ako bi bilo tako, trebalo bi znati i granicu delovanja sindikata kao protagoniste zahteva koji ograničavaju ekonomiju. Na takva shvatanja sindikat je svojevremeno odgovorio pojačanim insistiranjem na ekonomskim činiocima, takmičeći se u ekonomskoj logici sa zvaničnim predstavnicima ekonomije. Cini se da nas spomenuta antdnomija u mišljenju upuouje pogrešnim putom. Pitanje se mora postaviti drukoije: u kakvom odnosu se nalaze bitni interesi radnika, koje direktno i autonomno zastupa i sindikat, prema ekonomskim procesima u društvu koje svoj materijalni život zasniva na radničkosamoupravnim odnosima proizvodnje? Odgovor će nas dovesti do zaključka dijametralno suprotnog antinomiji od koje smo započeli. Postavljamo najpre proizvodnju vrednosti, odnosno i robnu proizvodnju, u odnos prema interesima radničke klase. Postoje bitno različite mogućnosti daljeg razvijanja proizvodnje vrednosti, odnosno i robne proizvodnje, u jugoslovenskom društvu. Proizvodnja vrednosti može biti socijalistički usmerena tako da se pod kontrolom udruženih radnika razviju i iscrpu njene istorijske mogućnosti. Samoupravno organizovani radnici mogu celishodno koristiti više svojstava proizvodnje vrednosti (njen „mehanizam” za merenje društveno potrebnog radnog vremena; njen sistem poticaja za pokretanje i unapređivanje privrednih aktivnosti; njen sistem komunikacija između proizvodnje i potrošnje, odnosno potrošačkih potreba; njeno dejstvo na tehničku selekciju i selekciju oblika privređivanja itd.). Ali, takođe, proizvodnja vrednosti mpže se otrgnuti kontroli udruženih radnika, izbeći celishodnom socijalistiokom usmeravanju, i primiti više ili manje izražene osobine kapitalističke proizvodnje sa odgovarajućim konsekvencijama u društvenim odnosima. Da li će se dogoditi jedno ili drugo i koliko jedno ili drugo ne zavisi od objektivnih ekonomsfcih zakonitosti, već od društvenih snaga koje upravljaju privrednim životom društva. Privredni sistem je jedan od ednilaca takvog upravIjanja, ali ni taj sistem sam po sebi ne može opredeliti društveni karakter i efekte proizvodnje vrednosti. Reč je o društvenoj usmerenostd svih odluka o privrednim procesima, na svim nivoima odlu-

917

SINDIKAT NA ISPITU REVOLUCIONARNE PRAKSE