Гледишта

interesima radničke klase. Birokratsko-etatistička tendencija ne može se potpuno otrgnuti od revoludoname, radničko-klasne upotrebe ekonomske i političke vlasti; „gmpnosvojinska" tendencija ne može se „osloboditi” radničkog samoupravljanja. Sve to govori da se dmštvo nalazi u takvom razvojnom periodu kada socijalizara nastaje uz neizbežnu reprodukciju elemenata klasne društvene stmkture, i u svom razvoju mora da iscrpe, negira i prevaziđe klasno dmštvo, a može to da postigne jedino razvijanjem sopstvene materijalne, socdjalne i kulturne osnove. Ako se iz tog saznanja izvode načela sindikalnog pokreta radnika, taj pokret će se otvoreno sučeljavati sa svim elementima klasne strukture i dejstvovati primemo mogućnostima za njihovo uklanjanje, ali će svako takvo delovanje okretati ka radikaln'im promenama dmštvene strukture. Takva sindikalna organizacija d akcija organski povezuje borbu za neposredne interese radnika sa trajnom akcijom za magistralnu promenu dmšva. Taj imp erativ • ne izmišljeni zahtev, već izraz stvamo nastalih mogućnosti dmštvenog razvoja odbacuje na stranu sve istorijski poznate dileme i jednostranosti sindikalne organizacije (tredjunionističku, odnosno socijaldemokratsku, anarhosindikahstičku, orijentaciju koja sindikat podređuje političkim partijama, etatističku itd.), a koje su nastale usled jednog ili dmgog načina razilaženja između akcije za neposredne interese radnika i akcije za radikalnu promenu društva. Polazeći od ovih načelnih premisa, moguće je tražiti posebne odgovore o načinu sindikalnog organizovanja i delovanja na razlioitim nivoima dmštvenog organizovanja, u odnosu na ustanove radničkog i dmštvenog samoupravljanja i u odnosu na ustanove političke vlasti, prema različitim segmentima privrednog sistema i na različitim poljima pohtike; ti odgovori ne mogu biti svakad i za sve okolnosti jednoobrazni. SINDIKAT, ROBNA PROIZVODNJA I MATERIJALNI NAPREDAK DRUŠTVA

Osporili smo da se radničko-klasnd sindikat može zadovoljiti popoložajem )y službene opozicije Njenog Veličamst\ r a Birokratije”. A da li zastupanje teze o sindikatu kao nosiocu praktične kritike samoupravnih i političkih odluka koje se rukovode i ekonomskdm zahtevima znači da mu treba pripisati ulogu „zvanične opozicije Njenog Veličanstva Ekonomdje”? Takvo shvatanje često je zastupljeno, izričito ili implicite. Misao je u velikoj meri podlegla antinomiji između humanog i društvenog, na jednoj, i racionalnog i ekonomskog, na drugoj strani. Ta antiinomija u mišljenju proizašla je iz objektivnih suprotnosti u građanskom društvu, koje ni socijalistički etatizam nije u celosti mogao da rtizreši; preuzimamo je posmatrajući analogne suprotnosti u našem savremenom

DR ZORAN VIDAKOVIC