Гледишта

Ijivo ispoljava kontroverza njihovili monetarističkih shvatanja (deflacija, inflacija). Sad možemo prići nekim detaljima koji se tiču novijih nesuglasica u pogledu toga fenomena. U vezi s tim ovde ćemo izdvojeno razmatrati tri najvažnija problema. I. DILEME 0 UZROCIMA NESTABILNOSTI

Govoreći o uzrocima nestabilnosti, dr Vučković se poziva na svoj referat na savetovanju o stabilizaciji privrede u Ljubljani, odnosno ponavlja da je „neadekvatna kreditno-monetarna politika (tj. kreditna inflacija) kod nas prvi i najvažniji uzrok nestabilnosti i pravi epicentar za mnoge druge neusklađenosti i štetne posledice” (str. 204). Nasuprot tome, ističe dr Domančić: „Možemo zaključiti da je prisustvo stroge restriktivne, odnosno deflatorne politike osnovni krivac stagnacije i opadanja proizvodnje, naročito 1967. godine" (str, 742). Po našem mišljenju, postoji mnogo dublji razlog za ove neuspehe, kao što to pokazuje iskustvo. Jer svi zapaženi fenomeni, kao što su nezaposlenost iznad normale, nedostatak mogućnosti za investiranje, pad vrednosti novca, gubici itd. spadaju u dobro poznati okvir perioda u kojima preovlađuje depresija. Treba se ovom prilikom podsetiti da se u privredno razvijenim zapadnim zemljama u robne zalihe investira danas 1% i 1,5% od društvenog proizvoda, dok se u nas poslednjih godina kumulira u zalihe između 8% i 10% od tekućeg društvenog proizvoda. Dakle, opšti koeficijent obrtaja u našoj privredi je vrlo spor (on je 6—7 puta sporiji nego u pomenutim zemIjama), što predstavlja ne samo nesrazmerno jako opterećenje za našu unutrašnju akumulaciju već je to i jedan od osnovnih ograničavajućih faktora za dalji intenzivan privredni rast naše zemlje. Konačno, treba da je jasno da nema koristi od rasta ako on ide u zalihe. Ako robu ne traži domaće i svetsko tržište, njena proizvodnja nije uvećanje, nego uništavanje nacionalnog dohotka. A ta je okolnost od najvećeg značaja. Početak nesrazmere mora se ispoljiti u stvaranju robne zalihe. Na nekoj tački procesa robnog prometa mora doći do zastoja. Ova robna zaliha morala bi vršiti pritisak na tržište, ako bi se roba morala prodati, da bi se s novcem dobijenim od prodaje mogla nastaviti proizvodnja. Ovo dejstvo, a time i dejstvo na cenu i dobit, izbegava se na taj način što preduzećima banke stavljaju na raspolaganje novčani kapital. Tako kredit prikriva početak nesrazmere. Proizvodnja se nastavljaj bez promene, a u izvesnim granama gde su cenet naročito visoke čak i u jako proširenom obimu, jer:

1172

DR NOVICA VUCIC