Гледишта

koji su je zaista ugrozili ili je ugrožavaju" (str, 210). U daljim svojim izlaganjima dr Vučković piše: ~0 pitanju oporezivanja ličnih dohodaka dr Jelčić konstatuje da bi poreska progresija mogla imati pozitivno redistributivno dejstvo, ali da se nalazi u konfliktu dvaju osnovnih principa, od kojih je jedan nagrada prema radu, a drugi odmeravanje visine poreza prema ekonomskoj snazi poreskog obveznika. Referat ističe potrebu da, s obzirom na njenu važnost, treba izvršiti analizu da ii poreska progresija odgovara našem društveno-ekonomskom sistemu i kakva se dejstva od nje mogu očekivati, ne zauzimajući određeni stav prema tom pitanju. Naše je mišljenje da izvesna progresija već postoji (porez na lični dohodak građana), i da ona ima svoje puno ekonomsko opravdanje, pa je verovatno da bi njeno usavršavanje i uvođenje i u drugim poreskim oblicima moglo biti pozitivno ocenjeno” (str. 210, 211). Ispitivanje fiskalne ekonomije je nepotpuno, bez obzira na stvarne namere dra Vučkovića. Osnovna karakteristika i najtipičniji instrument našeg današnjeg privrednog sistema su doprinosi, proporcionalni ličnim dohocima. Prema podacima za 1966. godinu oni obuhvataju oko 20% društvenog neto-proizvoda, odnosno polovinu onog njegova dela koji se upotrebljava na zadovoljavanje zajedničkih društvenih potreba. Ti doprinosi, kojima se alimentiraju budžeti društveno-političkih zajednica i specijalnih zajednica (socijalno osiguranje, školstvo), čiji je, dakle, zadatak bio da deluju kao jaki distributori. Svojom vezanošću za lične dohotke oni ekspandiraju privrednu aktivnost kad je već sama u ekspanziji, a smanjuju kad je već sama u opadanju. Takvo njihovo delovanje shvatljivo je naročito ako se ima u na umu princip uravnoteženosti budžeta, na čemu se temelji naša tinansijska praksa i teorija. Stvar ne bi bila takva kad bismo mogli reći: u redu, ti doprinosi deluju zadovoljavajuće kao distributori i alokatori; njihova imperfektnost na području privredne stabilnosti može se otkloniti dodatnim instrumentima, na primer vezanjem izdataka budžeta na njihove planovc rada umesto na njihove dohotke. Međutim, ni kao alokatori oni ne deluju besprekorno; pre svega stvaraju nestabilnost u finansiranju neprivrednih delatnosti. Osim toga, oni periodičnim porastom dohodaka u privrednim rascvatima omogućuju da se proširuje aparat neproduktivnih delatnosti povrh stvarnih potreba. Što je važnije, u samoj privredi, zbog pogrešnog alociranja faktora, ne deluju zadovoljavajuće. A kao distributori, naročito zbog visine, deluju naročito pogrešno. Oni se baziraju na

1175

STABILNOST PRIVREDE I KREDITNA POLITIKA