Гледишта

drugoj konferenoiji na Rodosu 1963. god. donesen je zaključak da svaka pravoslavna crkva prema vlastitom nalrođenju može slati svoje posmatrače na Vatikansiki koncil, ali da do dijaloga između pravoslavlja i katoličke crkve može doči samo pod ravnopravnim uslovima. Na tim konferencijama pravoslavlja došle su do izražaja suprotne tendencije i neslaganja među ipojedinim orkvama u pitanju slanja promatrača na konoii i otvaranju dijaloga s katoličkom orkvom 10 ). arigradski patrijarh Atenagora, koji ima specijalan položaj u pravoslavlju kao vasoljenski patrijarh, pokazuje najviše volje za ekumensM pokret koji indoira katolička orkva. On je zato da čim prije dođe do jedinstva među pravoslavIjem i katoHcizmom 11 ). Za Atenagoru je papa prvd po časti među kršćanima 12 ) i on smatra da nema nepremostivih razlika za sjedinjenje između pravoslavaca i katolika. On se sastajao s papom Pavlom VI više puta, a nakon papina posjeta Carigradu i sam Atenagora je uzvratio posjet dolaskom u Rim. Atenagorino djelovanje izaziva ozhiljne teškoće među pravoslavcima jer nezarisne autokefalne crkve nisu jedmstvene u svojim stavovdma, a neke su čak i protivne pankrščansfcom dijalogu. uska pravosiavna crkva u novije vrijeme pozitivno ocjenjuje ekumensM pokret u okvirima katoličke crkve pa je slala i promatrače na koncil. U početku ona je bdla protiv slanja delegata u svojstvu promatrača na koncilu, a patrijarh Aleksej je čak s izvjesnom dozom neprijateljstva govorio o inicijatiri katoličke crkve. On je rekao da do razgovora s katoličkom crfcvom može doći samo na ravnopravnoj osnovi i izrazio se protiv dogme o papinu primatu i nepogrešivosti. LenjingradsM arhiepiskop Nikodim, inače, nalazi se na čelu odjeljenja za međunarodne odnose moskovske patrijaršije, izjavio je da je protiv slanja promatrača na koncil i osudio poMtičku afctivnost Vatikana protdv njegove zemlje, jer ka.da napada SSSR ona napada i vjemike pravoslavce koji su lojalnd građand i dobri vjemici. Kada je ruska pravoslavna crkva poslala svoje promatrače druge, pravoslavne crkve izrazile su svoje čuđenje i nsslaganje s tim aktom, ali ona je odgovorila da je postupila prema zaMjučcima panortodoksne konfearencije na Rodosu. Poshje toga došlo je do poboljšanja odnosa između ruske pravoslavne crkve i katolioke orkve. Alesej se pozitivno izrazio o ekumenizmu, a Nikodim je u dva navrata bio u Rimu i primljen je kod pape Pavia VI, dok je sam Pavao VI poslao svoje zastupnike na prosiavu 50-godišnjdce arhijerejske službe patrijarha Aiekseja.

.). d rujnu 1966. god. odrzana, je u Beogradu IV svepravoslavna konfereno pitanju ekumenskog dijaloga između pravoslavlja, s jedne strane, i angiiKanaca i starokatolika, s druge strane. Interesantno je da srpska pravoslavna crkva nije ni pokušala da u raspravama na konferenciji pokrene pitanje dijaloga pravoslavlja s katolicima. 11 ) Dimitrijević dr Dim., Reagovanja pravoslavnih na ekumenizam Drugog og sab 9 ra ' Pravoslavna misao, god. IX (1966), sv 1., str. 22 i sl. ) rnlikom posjeta pape Pavla VI Carigradu, u srpnju 1967. god., patrijarh Atenagora pozdravio ga je riječima: . među nama se nalazi biskup Rima, prvi po casti među nama". Vidi: Glas koncila, 6. VIII 1967.

1227

EKUMENSKI POKRET I NJEGOVO ZNAČENJE